Posljednjih se godina u bosanskohercegovačkim medijima o obljetnici obrane Mostara 1992. redovito mogu pročitati izjave pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) u kojima se negira ili prešućuje uloga Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) u tim događajima.^[1]

Slične su se izjave pojavljivale i prije, pa je tako 1994. zapovjednik 4. korpusa Armije RBiH Arif Pašalić u razgovoru za tjednik Danas bez spomena bitne uloge HVO-a izrekao:

„Oni su iskoristili naše savezništvo; mi smo otjerali četnike s područja grada Mostara a onda su nam počeli okretati leđa, boriti se protiv nas u dogovoru s četnicima da bi ostvarili cilj: uspostavu Nezavisne Države Hrvatske ili, kako je obično zove Tuđman, Banovine Hrvatske.“^[2]

Na novinarsko pitanje vjeruje li u ponovno savezništvo s Hrvatima među ostalim je odgovorio i do danas ponavljanim tezama kako su tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak vodili politiku protiv bosanskoga naroda^[3] te da su time naštetili Hrvatima u BiH, „zapravo katoličkom narodu, jer nema hrvatskog naroda BiH. Tu postoje katolici Bosanci, Bosanci Bošnjaci–muslimani i Bosanci pravoslavci“.

U Dnevnom avazu 2024. u najavi tradicionalne manifestacije Putevima pobjede Armije RBiH 1992–1996, kojom se spomenuta obljetnica obilježava, prenesene su pak izjave predsjednika Jedinstvene organizacije boraca (JOB) Mostar Esada Kosića te njegova tadašnjega zamjenika^[4] Esada Hume u kojima se uloga HVO-a negira. Kosić je naime ustvrdio da je to „jedna od najsjajnijih akcija Armije RBiH, odnosno Samostalnog bataljona odbrane Mostara“, a Humo da je „ta šira akcija, zasigurno, bila koordinirana sa HVO-om“, ali da „HVO tada nije aktivno učestovao u borbenim dejstvima na području Mostara, niti u Podveležju do kraja šestog mjeseca. To je važno napomenuti. Nije nam namjera da govorimo ko jeste i ko nije učestvovao u tim operacijama, već da bismo pravilno oblikovali historiju i identifikovali činjenice. HVO se u gradu nije pojavio danima.“^[5]

Na njihove je izjave zabilježeno više medijskih reakcija u kojima se iznose činjenice o operaciji oslobađanja Mostara, koju poslijeratno, kako se iz medijskih napisa vidi, Bošnjaci nazivaju Forsiranje Neretve, a Hrvati Lipanjske zore.^[6]

Upravo radi povijesti i činjenica u ovom će se članku na temelju izvornih dokumenata provjeriti točnost navedenih izjava.

Na samom početku agresije Krizni štab općine Mostar donio je 29. travnja 1992. Odluku prema kojoj se Jugoslavenska narodna armija (JNA) i druge paravojne formacije koje s njom djeluju na području općine Mostar proglašavaju neprijateljskim i okupatorskim formacijama (čl. I.), a zaštita i obrana grada Mostara od tih formacija „povjerava se Hrvatskom vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar, te pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova – centar Mostar“ (čl. II.).

U Odluci se također navodi da „Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda i narodnosti koji priznaju legalne organe vlasti Republike Bosne i Hercegovine i kojima iskažu svoju lojalnost“ (čl. III.), da će nacionalni sastav komandnoga kadra HVO-a „odgovarati nacionalnom sastavu aktivnih vojnika“ (čl. IV.) te da će sve dokumente za kretanje ljudi i roba izdavati „HVO – Općinski stožer Mostar“ (čl. VII.).^[7]

Odluku je potpisalo devet članova Kriznoga štaba općine Mostar, od toga četiri Muslimana.

O tome tko je na početku agresije na Mostar mogao pružiti otpor srpskim snagama i JNA govorio je jedan od muslimanskih članova Kriznoga štaba općine Mostar i jedan od potpisnika Odluke Ismet Hadžiosmanović 29. travnja 1992. u Saopštenju građanima Mostara (pohranjeno ovdje), Saopštenje građanima Mostarau prvom dijelu kojega se osvrnuo na činjenicu da su se Muslimani, pripadnici Teritorijalne obrane, te pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova stavili pod zapovjedništvo HVO-a:

„Ova Odluka je odraz trenutne političke i prije svega vojne situacije u gradu Mostaru. Mi se moramo suočiti sa istinom da smo napadnuti, da napadač čini sve da uništi ovaj grad, da uništi naše zajedništvo, da učini od grada avetinjski grad. I u takvim okolnostima bilo je neminovno donijeti takvu Odluku. Sa političkog aspekta ona je u kontinuitetu svih donešenih odluka ovih dana od strane Predsjedništva i Vlade BiH i ona je u pravnom smislu osnovna potpora koja se koristi upravo iz tih dokumenata. Prema tome nema nikakvih političkih manipulacija i zloupotrebe Odluke u bilo kakvom drugom smislu, već predstavlja na određen način kontinuitet stvaranja istinski nove pravne države, novih političkih odnosa i novog života na ovim prostorima. Što se tiče vojnog aspekta ona ima svoje utemeljenje u jednoj neminovnoj činjenici da je hrvatski narod bio svjestan da će jednoga dana morati da dođe ovo do čega se došlo. Muslimani i većina građana Mostara nisu uopšte imali predodžbu da će ova sudbina zadesiti naš grad. To je istina, ona je bolna, ona je teška, ona razara dušu svakog čestitog našeg građanina i razlog je toga što su mnogi Mostarci upravo bježeći od suoćenja sa istinom napustili ovaj grad. U njemu su istinski ostali oni koji žele, koji hoće i mogu da ga brane. To su branioci Mostara kojeg predstavljaju čestiti sinovi i očevi hrvatskog i muslimanskog i ostalih naroda kojima je u duši stalo do ovoga grada.“

U drugom pak dijelu Saopštenja osvrnuo se na trenutačni položaj Teritorijalne obrane, izjavivši:

„Mi istinski tek sada počinjemo stvarati svoje oružane snage.“^[8]

Obrana Mostara uspješno je provedena u lipnju 1992, a izvori potvrđuju da je HVO u tom imao presudnu ulogu. Većina izvora donesena je u knjizi Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995., na temelju koje će se nadalje ukratko iznijeti tijek operacije oslobađanja Mostara.^[9]

Oslobodilačka operacija u Mostaru bila je isplanirana u Širokom Brijegu pod vodstvom generala Slobodana Praljka. Uoči operacije raspored je HVO-a bio sljedeći: 4. bojna na području Balinovca, 1. bojna u Đubranima, 2. bojna na području Rudnika, 3. bojna u Vrdima, 5. bojna u Ilićima, Kažnjenička bojna u Širokom Brijegu, Poskok bojna u Galcu, Samostalni mostarski bataljun u središnjem dijelu Mostara (sastavljen od Muslimana), satnija Orlac na istoimenom području, vod Ministarstva unutarnjih poslova u Drežnici, topništvo na području Trtle i Sretnica, a minobacači na području Troskota i Garevine. Operacija je počela ujutro 11. lipnja 1992. topničkom vatrom po Orlovcu, Kobilovači, Vardi i Humu, kao i po vojarni Sjeverni logor, Fortici, Svetigori i Šehovini. U popodnevnim satima HVO je ovladao crtom Jasenica (dom) – Gimnazija Rodoč – glavna prometnica – Most Hasana Brkića u Čekrku i desnom obalom do isključno Raštana. Do jutra 12. lipnja srpske su se snage s crte Hum – Varda – Jasenica – Slipčići povukle na lijevu obalu Neretve, s tim da su pri povlačenju digle u zrak most u predjelu Bišće polje, nakon čega je u Mostaru u funkciji ostao samo Stari most jer su sve ostale mostove srušile srpske snage.

Kažnjenička je bojna, uz potporu Topničko-raketnoga divizijuna širokobrijeških Slavuja te u suradnji s ostalim postrojbama HVO-a Mostar i Široki Brijeg – na lijevom boku s 4. bojnom Tihomir Mišić i 5. ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, 6. bojnom Kruševo, 2. bojnom Široki Brijeg i 9. bojnom Rodoč-Jasenica te snagama u potpori (3. bojnom Široki Brijeg), zauzela Orlovac, presjekla cestu Kruševo – Miljkovići – Varda – Mostar – zauzela vojarnu JNA Heliodrom, Vojnu industriju (tvornicu zrakoplova) SOKO, Avijatičarski most i Aluminijski kombinat. Uspjehu su pridonijeli dijelovi 4. bojne 4. brigade Zbora narodne garde koja je napadala smjerom Baćevići – Buna – Neretva.

Tijekom 12. lipnja 1992. HVO je težište djelovanja stavio na čišćenje gradskoga dijela i južne industrijske zone Mostara te pripreme za prijelaz na lijevu obalu Neretve. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. HVO je nastojao prijeći Neretvu čamcima na trima mjestima, a dijelom snaga preko Staroga mosta. Ujutro je preko rijeke prešla jedna satnija Samostalnoga mostarskog bataljuna. Do podne je na području grada zvanom Bunur Neretvu prešla i skupina vojnika 4. bojne koja je ostalim snagama osigurala prelazak preko Staroga mosta te zaposjela lijevu obalu Neretve do Lučkoga mosta. Preko stvorenoga mostobrana na lijevu obalu prešle su nove snage HVO-a i oslobodile dio grada. U borbama 15. lipnja 4. bojna Tihomir Mišić oslobodila je srpska uporišta Sjeverni logor i Zalik, a potom uspostavila crtu obrane Neretva – Podvožnjak – vrh Zalika – Strelište. Ujutro 16. lipnja 4. i 5. bojna zauzele su Južni logor i područje Opina, a 2. bojna zauzela je Raštane te potom brdo Forticu iznad Mostara.

Na južnom dijelu bojišta, ujutro 14. lipnja, iz smjera Baćevića hrvatske su snage čamcima prešle Neretvu i na Buni, koju su tijekom dana oslobodile. Preko rijeke je prešao dio 4. bojne 4. brigade Zbora narodne garde, Samostalna satnija Buna, jedan vod vojne policije HVO-a, dio Kažnjeničke bojne i skupina Hrvatskih obrambenih snaga. Dio 7. bojne HVO-a prešao je rijeku Neretvu 14. lipnja, a dio 15. lipnja. Do večeri 15. lipnja oslobođeno je područje Blagaja i Gnojnica, a 16. lipnja organizirana je i utvrđena crta obrane Busak – Vranjevići – Ravnice.

Nakon prestrojavanja postojećih i uvođenja svježih snaga na dijelu Fortice 17. lipnja HVO napreduje i čisti južne dijelove grada preko Gnojnica prema aerodromu i iz smjera Bune spaja se sa snagama južnoga dijela grada. Cilj je bio ovladati područjem Podveležja, što su učinile snage iz južnoga dijela grada i predjela Fortice. U Podveležju je vod HVO-a napao položaje na Svetoj gori, što je izazvalo povlačenje srpskih snaga pravcima Podveležje – Busak i Podveležje – Relej.

Težište je djelovanja HVO potom prebacio na oslobađanje Bijeloga polja. Prije početka oslobađanja osigurani su most u Drežnici i Hidroelektrana Grabovica. U noći 18/19. lipnja inženjerijska je skupina načinila skelu na srušenom mostu u Bijeloj, preko koje je nakon ponoći prešla 3. bojna uza zaštitu izvidničko-diverzantske skupine koja je branila mostobran. Ujutro su nakon topničke pripreme dijelovi 3. bojne napali glavnim smjerom Bresnica – Otolež i pomoćnim smjerom Markanovina – Salakovac. Prijepodne je 1. bojna čamcima prešla jezero i napala na smjeru Vojno – Potoci. Istodobno je 4. bojna smjerom Sjeverni logor – Vrapčići napala i potisnula srpske snage prema Potocima i potom ih porazila. Zapovjedništvo Taktičke grupe Mostar odlučilo je iskoristiti uspjeh te se napad nastavio smjerom Podgorani – Zelenika – Humi kako bi se presjekla prometnica Potoci – Rujište i spriječilo povlačenje srpskih snaga prema Nevesinju. Do večeri 19. lipnja HVO je ovladao crtom Vrapčići – Potoci – Željuša – Humi – Zelenika. Idućega dana, 20. lipnja, u Potocima su se spojili dijelovi 1. i 3. bojne, nakon čega je 1. bojna preuzela crtu obrane i njezino utvrđivanje. Kratak predah u napadima HVO-a srpske snage iskoristile su za sređivanje stanja na području Velikoga Banjdola i Kružnja, a HVO se pripremao za ovladavanje Podveleškim platoom. Tijekom 22. lipnja 4. bojna HVO-a uspostavila je crtu razdvajanja Banjdol – kota 683, a sjeverno na području Poljice. Sljedećega dana HVO se povukao na crtu razdvajanja Polja – Dražnjača. Na tom su se dijelu vodile borbe i 24. lipnja, kao i za Poljice, s težištem na releju Velež, koji je dominirao nad okolinom. Relej je 25. lipnja zauzela Kažnjenička bojna uz potporu Poskok bojne te 2, 3. i 4. bojne HVO-a Mostar. Srpske su snage 26. lipnja izvele protuudar i razbile crtu HVO-a na području Polja – Dražnjača. Poslijepodne su u boj uvedene svježe snage 3. bojne HVO-a, uz pomoć kojih je zaustavljeno povlačenje hrvatskih snaga i uspostavljena crta obrane u Patkovićima, gdje je ostala do 8. srpnja. Toga je dana Nevesinjska brigada Vojske Republike Srpske krenula u napad i nakon dvodnevnih borbi zauzela Podveležje te potisnula HVO na crtu Suhi Dol – Vučja glava – Stolac – Velika kosa – Guberača – Drvenik – Komić – Ravnice – Stjepangrad – Orlovača.

Prema navedenom proizlazi da su izjave zapovjednika Armije RBiH netočne i neutemeljene. Iako su u obrani Mostara sudjelovali i pripadnici Armije RBiH, odnosno tadašnje Teritorijalne obrane,^[10] u najtežim trenutcima za obranu grada u travnju 1992. glavnu odgovornost i najveći teret u sprječavanju JNA i srpskih snaga u njegovoj okupaciji, a i u pripremama za oslobađanje cijele općine Mostar preuzeo je HVO, uza suglasnost muslimanskih predstavnika vlasti.

Ante Nazor