Proljeće je već godinama vrijeme u kojem se u hrvatskom javnom prostoru sučeljavaju različita viđenja završnice Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, ali i njegova početka. Ni ova godina nije iznimka, posebice zbog okrugle godišnjice njegova okončanja, zbog čega je problematika odnosa prema antifašizmu otvorena nešto prije nego što je uobičajeno. Povodom 80-godišnjice Dana oslobođenja Zagreba i Dana pobjede nad fašizmom u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i Grada Zagreba u Muzeju Grada Zagreba održan je okrugli stol Drugi svjetski rat: Osamdeset godina poslije. U hrvatskom društvu, dijelom ideološki podijeljenom na temelju sukobljenih snaga u Drugom svjetskom ratu, različito se gleda na 8. svibnja. Jedni tvrde da je to neupitno dan u kojem su partizani, odnosno Jugoslavenska armija oslobodili Zagreb, a drugi da je to dan okupacije koja je okončana potkraj 1991. odlaskom posljednje postrojbe Jugoslavenske narodne armije iz grada.^[1] Pri tumačenju 8. svibnja kao Dana oslobođenja Zagreba na skupu se povjesničar Hrvoje Klasić dotaknuo i antifašizma te, prema pisanju portala Novosti, istaknuo kako je u posljednjih 35 godina odnos prema njemu teorijski dobar, pa bi:

„netko tko je to prije 35 godina gledao sa strane mogao reći da će to biti idealna antifašistička zemlja; predsjednik je partizan, komunist i general JNA, u Ustav je stavljen antifašizam, uveden je novi praznik Dan antifašističke borbe. Ali u praksi je preko 3.500 spomenika posvećeno antifašističkoj borbi dizano u zrak, uništeno je 3,5 milijun knjiga na ćirilici ili posvećenih antifašizmu, brojne ulice su preimenovane, a sve se više uvlačila ustašofilija i relativizacija ustaških zločina i generalno ustaškog pokreta kao takvog (…). Sada žanjemo ono što smo posijali, jer imamo generacije koje su poprilično zbunjene i koje u udžbenicima mogu pročitati jedno, kod kuća čuti drugo, a na TV treće i zato su moguće interpretacije da se ne zna tko je Zagreb oslobodio, tko je okupirao i što se dogodilo 1945. Mislim da je to izgubljena bitka i da nećemo doživjeti da se hrvatsko društvo u većini ponosi partizanima kao braniteljima i borcima protiv fašizma i okupacije. Kad vidim kako se obilježava Dan antifašističke borbe bio bih sretniji da se ne obilježava, jer nije poanta u tome da smo jedan dan u godini antifašisti, a da se ostala 364 ponašamo antiantifašistički.“^[2]

Klasić, koji je slične tvrdnje iznosio i prije,^[3] ponovno je tako otvorio prostor za raspravu kakav je danas zapravo odnos prema Drugom svjetskom ratu, koji je u Hrvatskoj imao i karakter građanskoga rata. Rat se sustavno pojednostavljuje i svodi na sukob fašizma i antifašizma. U tom pojednostavljenju fašisti su ustaše, a antifašisti partizani, no takav je suprotstavljeni odnos neodrživ ako se sagledaju povijesne činjenice.

Za pretpostaviti je da je veći dio rata više Hrvata u Hrvatskoj bilo u oružanim formacijama koje su predvodile ustaše, odnosno vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH), nego u onima koje su predvodili komunisti. Solidnu osnovu za daljnja istraživanja participacije Hrvata u oružanim formacijama u Drugom svjetskom ratu dao je prije tridesetak godina politolog Ivan Šiber. Po njegovu je istraživanju gotovo tri puta više Hrvata bilo u domobranima nego u ustašama.^[4] No zašto se onda NDH svodi isključivo na ustaše?

Zasigurno je bilo domobrana u ustaškom pokretu i takvi se doista mogu nazvati ustašama, no izrazita većina, oni koji su prihvatili od ustaša nametnuta pravila življenja, to svakako nisu bili. S druge strane, pripadnost partizanima, koji su početkom 1945. postali regularna jugoslavenska vojska, ne znači biti i komunist. Prema nekim podatcima na kraju Drugoga svjetskog rata Jugoslavenska je armija imala oko 800 000 vojnika, od kojih je većina bila mobilizirana u zadnjim mjesecima rata. Među njima je bilo 70 000 komunista, od čega 25 000 iz Hrvatske.^[5] To znači da se između komunista i partizana ne može staviti znak jednakosti, kao niti između ustaša i domobrana. Ipak, u postojećem se društvenom generaliziranju stigma ustaštva širi na sve stanovništvo Hrvatske koje se nije aktivno suprotstavilo ustaškomu režimu, koji pak vlast nije izborio na slobodnim izborima, nego ju je dobio od sila Osovine u Travanjskom ratu.^[6] Tu se može povući paralela s Hrvatskom u drugoj, socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj se živjelo po pravilima koja su nametnuli komunisti, pa njihovo prihvaćanje zasigurno nije osnova da se nekoga tko nije bio član Saveza komunista nazove komunistom. Na razini simbola tu je oprjeka između ušatoga slova U i crvene zvijezde petokrake. Hrvoje Klasić ima pravo kad ističe da nema specifično hrvatskog antifašizma, jer je on bio dio jugoslavenskoga, te da je „Tito bio jugoslavenski, a ne hrvatski antifašist“. S obzirom na to da Drugi svjetski rat nije samo historiografska nego i sfera političkih podjela na koje utječe i Domovinski rat, u kojem je crvena zvijezda petokraka do polovice listopada 1991. bila obilježje vojne sile Jugoslavije, pravne i ideološke sljednice partizana pod kojom je okupirana gotovo četvrtina Hrvatske,^[7] dobromu dijelu hrvatskoga stanovništva neprihvatljiva je njegova interpretacija kakva se čula na skupu u Muzeju Grada Zagreba.

Zašto je od proljeća 1990. trebalo braniti Hrvatsku oslobođenu u proljeće 1945? Leži li razlog tomu možda u činjenici da su komunisti vojno izborenu vlast čvrsto držali 45 godina bez kompetitivnih izbora i građanskih sloboda? Britanski povjesničar Tony Judt zapitao se po čemu je takva vlast, koja se oslanjala samo na vojnu pobjedu bolja od ratnih fašističkih režima?^[8]

Antifašisti 1945. nisu pokazali da su bolji nego što su to 1941. bili fašisti. Pobjeda antifašista Hrvatskoj je donijela najveće izvansudske likvidacije u Europi, u kojima je dobrim dijelom istrijebljena i elita koja je nastajala stoljećima (bez obzira na to što su to počeli ustaše 1941), a koje su uz osvetu za ustaške zločine bile motivirane i eliminacijom stvarnih i potencijalnih političkih protivnika.^[9] Tomu se mogu pribrojiti i politički motivirane zatvorske kazne, protjerivanje dijela stanovništva te podjela po kriteriju moralno-političke podobnosti, koja je generirala nepotizam i korupciju i pljačku privatnoga vlasništva, što kasniji i prihvatljiviji učinci socijalizma ne mogu opravdati.^[10] Na teritoriju Europe koju su od fašizma oslobodili zapadni Saveznici takvih postupaka nije bilo.

Pojam antifašizam baština je razdoblja između dvaju svjetskih ratova te Drugoga svjetskog rata. Do Drugoga se svjetskog rata antifašizam uglavnom javljao u državama s fašističkim režimima i u komunističkom propagiranju. U fašističkim državama (Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj) svi su protivnici režima bili antifašisti bez obzira na njihov svjetonazor i politička opredjeljenja. U demokracijama u kojima su svi građani načelno imali ista prava i stupanj slobode, i fašizam i komunizam bili su neprihvatljivi jer su ugrožavali temeljna ljudska prava, pa nije bilo potrebe to naglašavati pojmovima antifašizam i antikomunizam. Tako se primjerice pojam antifašizam ne nalazi u nizu izdanja uglednih rječnika i enciklopedija engleskoga jezika, poput Oxfordskoga, Collinsova, Longmanova rječnika ili Enciklopedije Britannice,^[11] dok ga neke njihove suvremenije mrežne inačice samo kratko definiraju, pretežno u opreci prema pojmu fašizam.^[12]

U komunista, odnosno u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) u pitanju je nešto kompleksnije određenje. Želeći se osigurati od napada Hitlerove Njemačke i njezina saveza sa zemljama liberalne demokracije, Josif Visarionovič Staljin dotadašnju je komunističku taktiku „klasa protiv klase“ 1934. i 1935. zamijenio taktikom antifašističke pučke fronte.^[13] A antifašizam je, kako to ističe francuski povjesničar François Furet, postao „novi zemni pojavni oblik komunističke ideje“, oblik koji je komunizmu dao novi legitimitet. Strateški cilj komunizma – uništenje svih drugih političkih ideologija, nije se promijenio, ali je s pokrovom antifašizma nastojao stvoriti privid podjele svijeta na fašiste i antifašiste te otvoriti mogućnost taktičkih saveza. Pučkofrontovski antifašizam aktivno je zagovaran od 1935. do kolovoza 1939, kad su Hitler i Staljin sklopili sporazum o savezništvu, a konkretni su učinci dojučerašnjeg antifašizma bili podjela Poljske, rat s Finskom zbog teritorija, pripajanje pribaltičkih zemalja i dijelova Rumunjske Sovjetskomu Savezu.^[14] Kad je 22. lipnja 1941. Njemačka napala SSSR, okončan je totalitarni savez koji je postojao gotovo dvije godine. I za Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) kao sekciju Kominterne toga je dana nastala nova era, koja je nakon rata u Jugoslaviji obilježavana 4. srpnja – Danom borca, a u Hrvatskoj 27. srpnja – Danom ustanka naroda Hrvatske.

U četverogodišnjoj borbi komunisti su u svoje oružane formacije unovačili ogroman broj nekomunista, koji su u njihovu preuzimanju vlasti i obnovi Jugoslavije odigrali ulogu suputnika. Antifašizam je bio jedini mogući temelj njihova novačenja, kao vid suradnje različitih opcija koje su nakon rata marginalizirane i zabranjene. Obnovljena Jugoslavija bila je do proljeća 1990. nekompatibilna s demokratskim vrijednostima koje su zastupale zapadnoeuropske zemlje, koje su se postupno ujedinile u Europsku zajednicu, današnju Europsku uniju.

Tijekom Drugoga svjetskog rata pojam antifašizam gotovo se isključivo koristio u tijelima nove vlasti i izvanpartijskim masovnim organizacijama. Antifašističkomu vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i njegovim regionalnim ekspoziturama komunisti su namijenili ulogu predstavničkih tijela novih vlasti. U Hrvatskoj se ta ekspozitura zvala Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske – ZAVNOH.^[15] Naziv AVNOJ nametnula je Komunistička internacionala (Kominterna), središnje tijelo međunarodnoga komunizma, koje je stolovalo u Moskvi. Vođa jugoslavenskih komunista Josip Broz Tito, namjeravao je u jesen 1942. u Bihaću prvo osnovati Narodni komitet oslobođenja Jugoslavije, a potom Vijeće narodnog oslobođenja i Vijeće narodnih povjerenika, koja su trebali činiti najvišu narodnu vlast u Jugoslaviji, odnosno ratnu vladu i sabor. Na zahtjev Kominterne da vodi računa o višim interesima, tj. ratnim interesima SSSR-a, Tito je morao odustati od namjere da osnuje vladu. Osnovao je AVNOJ kao političko tijelo narodno-oslobodilačke borbe koje je imalo antifašističko obilježje i koje nije bilo suprotstavljeno izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u Londonu.^[16] Pojednostavljeno, to je značilo širok savez s nekomunistima kako bi se pobijedio fašizam, a potom preuzela vlast, što je i učinjeno u dijelu Europe koji je od fašizma oslobodila Staljinova Crvena armija.^[17] Stoga nema dvojbe da je pojam antifašizam Tito prihvatio na inzistiranje Kominterne, odnosno njezina čelnika Georgija Dimitrova. Zbog toga je dobrim dijelom utemeljen komentar srpskoga povjesničara Milorada Ekmečića da je ključnu ulogu u stvaranju socijalističke Jugoslavije imao Staljin, koji je ispravljao Titove ishitrene greške i vodio ga „korak po korak“ prema cilju.^[18] Isticanjem antifašističkog obilježja ponovno se u opticaj vratila predratna formula za koju se činilo da ju je Staljin potrošio kad je 1939. SSSR sklopio savez s Hitlerovom Njemačkom.

Antifašističke su bile i masovne organizacije Antifašistički front žena i Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije, koje su, kao partijske transmisije, iskorištene za komunističko preuzimanje vlasti. Njihova je svrha bila davati potporu narodnooslobodilačkim odborima i partizanskoj borbi, što je naznačeno i u Rezoluciji o osnivanju AVNOJ-a od 27. studenoga 1942.^[19]

Najbliže teorijsko određenje ratnog antifašizma dao je u prosincu 1942. član partijskoga vrha Moša Pijade, u članku o odnosu AVNOJ-a i KPJ s neistinitom tvrdnjom da je Partija borbu:

„odmah postavila na najširu osnovu, kao patriotsku, antifašističku borbu svih poštenih rodoljuba bez razlike narodnosti, vere i političkih pogleda. Ona nije polazila ni od kakvih uskih partijskih interesa, jer jedna istinski narodna Partija kao što je naša, ne može da ima nikakve svoje interese koji se ne bi poklapali sa interesima najširih narodnih masa.“^[20]

U poslijeratnim tumačenjima ratne povijesti autori iz redova JNA češće su rabili pojam narodnooslobodilački rat ili borba, s ili bez pojma revolucija, dok su se tumači iz civilnoga miljea češće koristili pojmom revolucija.^[21] Svima njima zajedničko je da nisu spominjali antifašizam izvan transmisijskih organizacija, niti su upotrebljavali pojam antifašistička borba. Koliko u poslijeratnoj komunističkoj mitologiji antifašizam bio marginalan, vidi se i po tome što je u izdanjima Enciklopedije Leksikografskoga zavoda te u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog Leksikografskog zavoda dobio samo općenitu natuknicu, u Enciklopediji Jugoslavije, koja je rat temeljitije obrađivala, nema samostalnu natuknicu, nego je donesen kao podnatuknica fašizma, a u oba izdanja beogradske Vojne enciklopedije nema niti natuknice antifašizam, niti natuknice fašizam.^[22] Takav je pristup bio sukladan partijskomu tretmanu antifašizma. Početkom 1975. Izvršni komitet Predsjedništva Centralnoga komiteta SKJ utvrdio je kriterije za sudjelovanje jugoslavenskih predstavnika na proslavama u inozemstvu organiziranim prigodom obilježavanja 30-godišnjice pobjede nad fašizmom. Odlučeno je da se selektivno nazoči bilateralnim pozivima u svojstvu saveznika, „odnosno učesnika u antihitlerovskoj koaliciji za vreme II svetskog rata“, a ne učešćima „na manifestacijama 'oslobođenja' ili 'učešća u antifašističkoj borbi' i sl.“.^[23] Iz toga se može zaključiti da su pozivi na proslave „oslobođenja“ dolazili sa Zapada, a pozivi na proslave „učešća u antifašističkoj borbi“ s Istoka.

Od 1970-ih o antifašizmu se pisalo u kontekstu organizacija koje su bile povezane s KPJ te su u nazivu imale odrednicu antifašizam. Najviše se pisalo o AVNOJ-u i sličnim tijelima predstavništva vlasti, ponajprije od pravnika koji su se kretali unutar smjernica o interpretaciji rata koje je u ljeto 1948. dao osobno Tito u referatu na Petom kongresu KPJ.^[24] U razdoblju SFRJ nije napisana kritička studija o AVNOJ-u, nego su, obično u razmacima od deset godina i uglavnom od istih priređivača, objavljivani prigodni zbornici dokumenata.^[25] Na skupu AVNOJ i suvremenost, održanom u Sarajevu u studenom 1983. povodom 40-godišnjice AVNOJ-a, nije bilo niti jednoga rada koji je obrađivao antifašizam kao pokret, niti je u naslovu isticao taj pojam.^[26]

Za Domovinskoga je rata uza Savez komunista Jugoslavije i Jugoslaviju iz svakidašnje uporabe 1990–1992. nestao i pojam socijalistička revolucija, dotadašnja glavna tekovina jugoslavenske interpretacije Drugoga svjetskog rata. Na skupu u Muzeju Grada Zagreba navedeno je i da se antifašizam u Hrvatskoj obilježava već 35 godina, to jest od 1990. U proljeće te godine u Hrvatskoj su održani prvi demokratski izbori, a pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), koja je i oformila novu vlast. Već 20. lipnja 1990. čelništvo Republike odlučilo je da najviša tijela vlasti više neće sudjelovati u obilježavanju 4. srpnja – Dana borca i 27. srpnja – Dana ustanka naroda Hrvatske.^[27] Zamjena za dotadašnje revolucionarne praznike postao je Dan antifašističke borbe – 22. lipnja, koji je u nizu novih blagdana prihvaćen 23. ožujka 1991.^[28] Tu novu legitimacijsku formulu pobjednici u Drugom svjetskom ratu mogu zahvaliti čelniku HDZ-a i prvomu predsjedniku Republike Hrvatske, povjesničaru Franji Tuđmanu, bivšemu komunističkomu funkcionaru, a zatim dugogodišnjemu disidentu.

Proglašavanje 22. lipnja Danom antifašističke borbe u 1991. tumači se dvojako. U širem smislu, bio je to pokazatelj da Hrvatska ostaje uz pobjedničku maticu iz Drugoga svjetskog rata i da se na taj način pokušavaju otkloniti percepcija Hrvata kao ustaša i optužbe za fašizam, jer takva mišljenja tada u Europi nisu bila zanemariva. Na to je primjerice u studenom 1991. u izjavi za jedan njemački list podsjetio tadašnji predsjednik Republike Francuske Franҫois Mitterrand,^[29] a naznake promišljanja političkih odnosa s polazišta Drugoga svjetskog rata tijekom raspada Jugoslavije uočljive su i kod Petera Calvocoressija, engleskoga povjesničara s međunarodnim referencama.^[30] S druge se strane s Danom antifašističke borbe nastojao utemeljiti blagdan koji bi bio prihvatljiv većinskomu narodu u Hrvatskoj i koji bi imao hrvatsku nacionalnu značajku, koju je 22. lipanj imao samo u marginalnoj okolnosti da su gotovo svi sisački komunisti bili Hrvati.^[31] Nametanje 27. srpnja kao Dana ustanka već 1945. s vremenom je postajalo sve suspektnije, jer je bila riječ o zbivanju u kojem su srpski pobunjenici, zbog ustaških zločina, ali i protivljenja hrvatskoj državi, masakrirali veći broj nesrpskih stanovnika i etnički očistili granično područje Like i Bosanske krajine.^[32] Ustanak se primirio dolaskom Talijana i potpisivanjem sporazuma u selu Otriću, pa se ne može govoriti samo o antifašističkom nego i o antihrvatskom činu, jer ustanici u Talijanima kao fašistima nisu vidjeli problem.^[33] Pojašnjenje novoga blagdana Tuđman je dao u govoru prigodom proslave Dana antifašističke borbe u Pazinu 22. lipnja 1994:

„Danas je državni praznik Hrvatske u čast hrvatskog antifašizma. Taj praznik, taj dan ima posebno značenje za čitavu Hrvatsku, ali još posebnije i za Istru. Tim danom demokratska i suverena Hrvatska dokazuje da je ona nastala i na stečevinama antifašističke borbe, antifašističke borbe u kojoj su hrvatski rodoljubi antifašisti dali svoj prilog za održavanje hrvatstva i za stvaranje demokratske i nezavisne, suvremene Hrvatske države i u teškim prijelomnim povijesnim danima Drugog svjetskog rata. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji, socijalističkoj Hrvatskoj taj dan je bio zaboravljen, odnosno krivotvoren pa je u Hrvatskoj, u hrvatskom narodu umjesto toga dana kada su 22. lipnja hrvatski antifašisti pošli u borbu protiv fašizma ali za Hrvatsku, za slobodu Hrvatske, za hrvatsku državu. Umjesto tog dana proglasili su Danom antifašističkog ustanka 27. srpnja, kada su kninski i bosanski Srbi pošli u borbu protiv NDH.“^[34]

Tuđman je iz jugoslavenskoga komunističkog razdoblja uzimao ono što je držao korisnim za svoju politiku nacionalne pomirbe, koja je u tom trenutku bila jedina smislena alternativa izazovima koje je nosio raspad Jugoslavije.^[35] U tom je pak govoru više pojednostavljenih tvrdnji, posebice u dijelu kad je sisačke komuniste proglasio hrvatskim rodoljubima i borcima za Hrvatsku, a ne za komunizam i Jugoslaviju.

Naime, odlazak sisačkih komunista u šumu pod vodstvom Vlade Janića Cape nije se zbio 6. travnja 1941, kad je Njemačka pokrenula vojni napad na Kraljevinu Jugoslaviju, nego tek kad je Njemačka napala SSSR, koji je tada bio domovina svih komunista, ne samo sisačkih, a Staljin njihov neupitni vođa. Sisački su komunisti bili poznati lokalnim vlastima NDH i pobjegli su u šumu iz utemeljenoga straha da ne budu uhićeni i ubijeni. Neke od njih su nakon Travanjskoga rata ustaše uhitili i kraće vrijeme zadržali u pritvoru.^[36] S prazničkim nadnevkom od 22. lipnja hrvatski je antifašizam dao zamjensko ime staljinizmu i kao takav je neprihvatljiv dobromu dijelu Hrvata, ne samo onima koji imaju blagonaklon odnos prema ustaškom režimu nego i demokratima. Otud „hrvatska nelagoda“ prema obilježavanju antifašizma koju je početkom svibnja sa svojim sugovornicima komentirao novinar Vlado Vurušić u Jutarnjem listu.^[37] Slično se o hrvatskom antifašizmu iz povjesničarske vizure govorilo i tri godine prije.^[38]

U Hrvatskoj već dugo postoje napori da se od antifašizma napravi ideologija koja se temelji na slobodi i jednakosti, a ne pukoj negaciji fašizma iz različitih i suprotstavljenih svjetonazora, što je uključivalo i dominantni staljinizam jugoslavenskih komunista.^[39] Tumačenje antifašizma kao liberalno-demokratske ideologije može se pronaći u Rječniku stranih riječi i Hrvatskom enciklopedijskom rječniku.^[40] Takvo tumačenje krivotvori bit povijesnoga jugoslavenskog i hrvatskog antifašizma kao njegova sastavnoga djela, što je razvidno i u Povelji Lige antifašista iz svibnja 2014, u kojoj se kaže da se antifašizam:

„zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju nasilja i militarizma, na kultu vođe, kultu nacije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim političkim sistemima. Posebno je zabrinjavajuće što se pokušava gurnuti u zaborav, negirati ili relativizirati užasne zločine počinjene od strane nacifašističkih pokreta i državnih tvorevina, te ideologija koje su te zločine osmislile i legitimirale.“^[41]

Premda se u Povelji ne tvrdi da je antifašizam ideologija, ipak su ga definirali kao izraz tolerancije i otvorenosti prema drugima i drukčijima, što je u suprotnosti s njegovom boljševičkom inačicom, čiji je sastavni dio i jugoslavenski antifašizam. Potpisnici su te tvrdnje i udruge koje negiraju nedemokratsku narav komunističke Jugoslavije, među njima i društvo koje nosi ime Josipa Broza Tita, osobe čiji je kult vođe bio jedan od većih u 20. stoljeću. Potenciranjem pojmova antifašizam i antifašistička borba iz javnoga prostora guraju se povijesni nazivi, primjerice: socijalistička revolucija, KPJ i Jugoslavija, sve ključne značajke boljševičkoga antifašizma iz Drugoga svjetskog rata. Antifašizmu kao ideološkoj kategoriji približila se pak definicija Hrvatske enciklopedije, u kojoj se među ostalim navodi:

„U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.“^[42]

U Hrvatskoj nije rijetka niti tvrdnja, koja se također mogla čuti na spomenutom skupu, da je antifašizam ustavna kategorija.^[43] No to se iz ustavne preambule^[44] o odlukama ZAVNOH-a iz 1943. ne može nedvojbeno zaključiti, jer se one ne odnose na ideološka pitanja.^[45] Pritom se ne smije zanemariti da ustavna preambula sadržava i otklon od „komunističkog sustava“, a u članku 142. ima zabranu udruživanja koja bi dovela ili mogla dovesti „do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva“.

Zaključno se može reći kako je odnos prema antifašizmu u Hrvatskoj zaista podvojen, što se ogleda i u proslavi Dana antifašističke borbe (iako se takav odnos očituje i prema nekim drugim hrvatskim blagdanima).^[46] Kad je 1991. uveden, Dan antifašističke borbe imao je intenciju zamijeniti Dan ustanka naroda Hrvatske (27. srpnja). S novim blagdanom fokus je stavljen na zbivanje u kojem su dominirali Hrvati, premda je bila riječ o skupini čija je ideološka domovina bio SSSR. Dan antifašističke borbe bio je i dio politike pomirbe Hrvata, odnosno ideologija koje su zastupali u Drugom svjetskom ratu, s tim da je očišćen od jugoslavenstva i komunizma. S vremenom je to otišlo u krajnost, pa je pojam antifašizam postao dio nove politike sjećanja koja je stvorila, odnosno krivotvorila pojmove komunističke politike sjećanja (antihitlerovska koalicija postala je antifašistička koalicija, narodnooslobodilački rat postao je antifašistička borba, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, odnosno Jugoslavenska armija postala je bezimena antifašistička vojska, a revolucija se preobrazila u demokraciju), ali i ratne i poratne povijesne činjenice, pa je Hrvatska (p)ostala ideološki podijeljeno društvo. Ključna je točka podjela Drugi svjetski rat, koji se sustavno banalizira na neodrživu relaciju ideološki ustaše – neideološki partizani, odnosno fašizam – antifašizam. Samim time ni blagdan Dana antifašističke borbe nije općeprihvaćen. Njegovi zagovornici marginaliziraju represivne značajke antifašizma, a dio ga njegovih kritičara želi dokinuti, pri čemu se, radi stvaranja ljepše slike ustaštva, ne spominje strana okupacija i oslobađanje od nje. Iz te pak podvojenosti ne može se jednoznačno tvrditi i da je odnos hrvatskoga društva prema antifašizmu, unatoč zgodnoj jezičnoj dosjetci, antiantifašistički.

Davor Marijan