U rubrici Kalendar mrežnoga portala Index.hr objavljen je kratak članak o zagrebačkom nadbiskupu i piscu Antunu Baueru.^[1] Autor iznosi sažete obavijesti o Bauerovu životu, no u dijelu koji se bavi Bauerovim političkim djelovanjem donosi pogrešne podatke. Tako je napisano da je Bauer od 1885. do 1911. pet puta biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Međutim, Bauer je u Sabor bio biran tri puta, 1897, 1906. i 1908. To znači da nije bio izabran na redovitim saborskim izborima koji su održani 1887, 1892. i 1910. jer ga se u tom razdoblju ne nalazi na popisu saborskih zastupnika. U prethodnom razdoblju njegova imena nema ni među pravaškim kandidatima, a ni među kandidatima drugih stranaka.^[2] Bauer se doduše ponovo našao u sazivu Sabora 1913–1918, ali ne kao izabrani zastupnik i predstavnik neke od tadašnjih stranaka, nego po banskoj pozivnici jer je 26. travnja postao zagrebačkim nadbiskupom, pa je s toga položaja pozivan u Sabor. Drugim riječima, nakon smrti njegova prethodnika na nadbiskupskoj stolici Jurja Posilovića, ovjerovljen je 5. lipnja 1914. njegov status virilnoga člana Sabora.^[3]

U članku nadalje stoji da je Bauer u Sabor isprva biran kao član Stranke prava, a zatim kao predstavnik Hrvatske stranke prava unutar Hrvatsko-srpske koalicije. Međutim, ni to nije posve točno. Bauer je prvi put izabran 1897. u izbornoj jedinici Biškupec u Varaždinskoj županiji na listi Udružene opozicije, koja se sastojala od Stranke prava i Neodvisne narodne stranke. No je li kao pripadnik Udružene opozicije pripadao prvoj ili drugoj stranci?

Izvori govore u prilog ocjeni da Bauer nije imao uporište u pravaštvu te da je dolazio iz sredine koja je bila sklonija politici Neodvisne narodne stranke. Prema službenim Narodnim novinama Bauer je 1897. zastupao Neodvisnu narodnu stranku ili tzv. obzoraše, kako su se nazivali pripadnici stranke, mahom okupljeni oko časopisa Obzor, koji je slijedio političku orijentaciju svojega pokrovitelja đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera.^[4] Isto je mišljenje između dvaju svjetskih ratova elaborirao i poznati pravaški političar i negdašnji saborski zastupnik Dragutin Hrvoj, koji je kao svjedok vremena za Bauera tvrdio:

„Obratno je istina: dr. A Bauer odmah od početka svoga rada u javnosti, najprije kao kateheta na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji, a zatim (od g. 1887 dalje) kao docent i profesor na bogoslovnom fakultetu i ujedno kao urednik 'Katoličkog Lista' bio je i u političkim stvarima poklonik djakovačkog biskupa J. J. Štrosmajera i vrlo ugledan pristaša njegove obzoraške stranke (zvala se 'neovisna narodna stranka'). Dapače bio je – barem nešto kasnije – i član njezinoga kluba u Zagrebu.“^[5]

Hrvojevo mišljenje dijelio je Ivan Peršić, također pravaš i bivši saborski zastupnik, koji je opisujući sukob stare i nove generacije oporbenih političara, a napose u kontekstu spora koji se pojavio u Hrvatskoj poljodjelskoj banci, za Bauera, člana uprave te banke, zapisao da je bio „stari obzoraš a sada oficijelni pravaš“.^[6] Kao obzoraša Bauera je označio i povjesničar Rudolf Horvat u opisu saborskih izbora iz 1897.^[7] Bauera je među svećenike obzoraše, zajedno s Cvjetkom Rubetićem i Milkom Cepelićem, svrstao i povjesničar Rene Lovrenčić.^[8] Najposlije, publicist Josip Horvat pišući o Plemićkom konviktu, zabilježio je:

„Svjetovni kler, koji je njime upravljao u drugoj polovici 19. st. u duhu Strossmayerovoga liberalnog katolicizma, profinio je humanističku naobrazbu stopivši je s ilirsko-jugoslavenskom romantikom. Za Dežmanovog su školovanja bili u konviktu prefekti liberalni popovi kao dr Ante Bauer, kasniji koalicionaški zastupnik, nadbiskup i pokrovitelj Jugoslavenske akademije, pa dr Stjepan Korenić, kasniji zagrebački kanonik i poslije 1919. najdosljedniji integralni Jugoslaven, koji je i pod diktaturom kralja Aleksandra Karađorđevića glasno propovijedao svoju odanost Svetozaru Pribićeviću.“^[9]

I iz nekih biografskih podataka može se uočiti Bauerova orijentacija. Političko mu je djelovanje od 1886. do 1890. obilježeno uređivanjem Katoličkoga lista. Njegovi članci i urednički smjer nisu se podudarali s programom tadašnje Stranke prava.^[10] Kako je već spomenuto, u Hrvatskoj poljodjelskoj banci, osnovanoj potkraj 1901, Bauer je bio član uprave, dok su među glavnim dioničarima bili biskup Strossmayer i zagrebački nadbiskup Posilović.^[11] Stoga je povjesničar i političar Svetozar Rittig zapisao da je Bauer bio „protagonist političko-crkvenih ideja biskupa Strossmayera“.^[12]

Na sljedećim izborima 1901. Bauer nije uspio pobijediti u istoj izbornoj jedinici kao kandidat Udružene opozicije, više glasova od njega osvojio je veleposjednik grof Marko Bombelles, koji je nastupio kao predstavnik vladajuće Narodne stranke. Te 1901. nalazio se među pouzdanicima kluba Neodvisne narodne stranke koji su pregovarali o ujedinjavanju hrvatske oporbe radi jedinstvenoga nastupa na saborskim izborima.^[13]

Drugi je put Bauer jednoglasno izabran u Sabor 1906. u izbornoj jedinici Jaska (Jastrebarsko), i to doista s izborne liste Hrvatske stranke prava, koja se natjecala u sklopu Hrvatsko-srpske koalicije. Prethodno je Hrvatska stranka prava nastala udruživanjem Stranke prava (tzv. domovinaških pravaša nazvanih po njihovu dnevnom listu Hrvatska domovina) i Neodvisne narodne stranke. Otud postaje jasniji izraz koji je upotrijebio navedeni Peršić kad je Bauera nazvao „oficijelnim pravašem“. U sazivu Sabora 1906–1907. Bauer je bio izabran i za člana hrvatske delegacije u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru, koji je zasjedao u Budimpešti. Na saborskim izborima 1908. Bauer je potvrdio mandat u Jaski, također na listi Hrvatske stranke prava, koja se ponovo natjecala u sklopu Hrvatsko-srpske koalicije. Za saborske izbore 1910. prijavio se u Jaski kao izvanstranački kandidat uz potporu unionističke vlade i bana Nikole Tomašića, ali nije uspio osvojiti mandat. Najviše glasova u užim izborima ostvario je Ivan Banjavčić, predstavnik Starčevićeve stranke prava, koja je predizbornim pamfletima nastojala diskreditirati Bauera jer se kao član Hrvatsko-srpske koalicije pokazao neiskrenim pravašem s obzirom na to da je kao delegat u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru prihvatio načela Hrvatsko-ugarske nagodbe koja su bila nespojiva s pravaškim i starčevićanskim programom.^[14]

U članku na portalu Index.hr navedeno je i da je Bauer u nastavnoj godini 1906/1907. obavljao „dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu“, čime je postao „prvi svećenik na toj poziciji“. No prema popisu rektora Sveučilišta u Zagrebu razvidno je da je prvi rektor koji je bio katolički svećenik bio Matija Mesić, a na popisu se prije Bauera nalaze još i katolički svećenici Antun Kržan, Franjo Iveković, Feliks Suk, Gustav Baron, Anton Franki, Ivan Bujanović, Antun Maurović, Rudolf Vimer i Juraj Dočkal.^[15] Brojnost svećenika na rektorskoj dužnosti proizlazila je iz činjenice da se Sveučilište sve do akademske godine 1917/1918. sastojalo od triju jedinica – Pravoslovnoga i državoslovnoga fakulteta, Mudroslovnoga i Bogoslovnoga.

Netočni podatci o Bauerovoj saborskoj karijeri mogu se pročitati i u članku Zagrebački nadbiskup koji je svećenicima zabranio aktivno bavljenje politikom (1852.) na portalu Povijest.hr.^[16]

Zaključno: Neki podatci iz političke karijere nadbiskupa i pisca Antuna Bauera izneseni na portalu Index.hr netočni su. Antun Bauer sjedio je u Hrvatskom saboru u četirima sazivima, a ne u pet, pri čemu je tri puta bio izabrani zastupnik, a jednom virilist, bio je na izbornim listama različitih političkih skupina (Neodvisne narodne stranke u sklopu Udružene opozicije, Hrvatske stranke prave, izvanstranački kandidat uz potporu bana i unionističke vlade), no prva od njih nije bila Stranka prava, bio je i rektorom Sveučilišta u Zagrebu, ali ne i prvi svećenik na tom položaju.

Stjepan Matković