Identitet bosanskohercegovačkih Hrvata nije bio predmet sustavnih i zaokruženih istraživanja, no postoje studije koje su se doticale toga pitanja. U tom smislu vrijedi istaknuti pisca i publicista Ivana Lovrenovića i njegove knjige Bosanski Hrvati i Unutarnja zemlja,^[1] iako su ostale u okvirima esejistike, te povjesničara Srećka Matka Džaju, koji se nije toliko bavio pitanjem hrvatstva, ali je studijom Konfesionalnost i nacionalnost, fokus koje je na konfesionalizaciji osmanskoga društva, u pravi kontekst stavio ulogu religijske pripadnosti u kasnijim procesima nacionalne identifikacije.^[2] Džaja je k tomu u svojim istraživanjima uputio na ključan problem promatranja povijesti BiH – zaokupljenost pitanjem pripadnosti Bosne u stanovitim razdobljima i pokušaji njezina prisvajanja. Načelno se može reći kako je hrvatska historiografija danas napustila takav pristup, odnosno kako povjesničari koji se bave BiH ne polaze s pozicija dokazivanja njezina hrvatstva te im u fokusu nije dokazivanje prvenstva hrvatske komponente. Takvih tendencija ipak ne nedostaje u redovima hrvatskih povjesničara u samoj Bosni i Hercegovini (BiH). U dvjema ostalim historiografijama zainteresiranima za bosanskohercegovačku povijest ekskluzivističko prisvajanje postoji u većoj mjeri, ali na njemu isto tako više inzistiraju povjesničari aktivni u njezinim granicama. Ne ulazeći u pregled i raščlambu opsežne literature, vrijedi istaknuti kako nije riječ o pristupu rezerviranom za historiografiju jer takve ideje kolaju i javnim prostorom, gdje zahvaljujući dosegu društvenih mreža imaju sve veći utjecaj na javno mnijenje.

Nije teško pretpostaviti kako taj ekskluzivizam izgleda. Redovito se nastoji dokazati da je vlastita zajednica ondje bila prva, a da su pripadnici drugih dviju plod ili odnarođivanja ili naknadnoga doseljivanja. Tako će, primjerice, u srpskoj inačici BiH oduvijek biti srpska zemlja, suvremeni Bošnjaci posljedica islamizacije srpskoga življa, a Hrvati produkt sličnoga prozelitizma Katoličke crkve ili čak naseljivanja u doba Austro-Ugarske Monarhije. U hrvatskoj inačici patinu drevnosti dobivaju Hrvati od kojih su islamizacijom nastali suvremeni Bošnjaci, dok su prekodrinski Srbi općenito, pa tako i oni u BiH, posljedica migracija, a pritom im se često imputira vlaško podrijetlo kao još jedan dokaz neutemeljenosti njihovih težnji. Napokon, suvremena bošnjačka inačica govori o Bošnjacima triju vjera, pri čemu su bosanskohercegovački Hrvati i Srbi u nekom trenutku vjersku pripadnost nadredili nacionalnoj i pod utjecajem težnji iz Hrvatske i Srbije prihvatili njihova nacionalna opredjeljenja. U javnom diskursu sve spomenute inačice (koje se javljaju i u nizu varijacija na temu) nose snažan emotivni i moralizatorski naboj, po kojem se, ovisno o tome tko prisvaja prvenstvo, pripadnici drugih dviju skupina obilježavaju kao manje vrijedni.

Članci i objave koji niječu hrvatstvo bosanskohercegovačkih Hrvata mogu se pronaći na mnogobrojnim mrežnim portalima i društvenim mrežama. Činjenica da su se bosanski franjevci, dugo jedini sloj pismenoga stanovništva među bosanskohercegovačkim katolicima koji je za sobom ostavio pisane izvore, za sebe i pripadnike svoje zajednice služili imenom Bošnjaci u novije je doba dala povoda za napise na nekim portalima o tome kao dokazu da Hrvati zapravo nisu Hrvati, odnosno da im je taj identitet nametnut po katoličkoj liniji (ili da su sami „izdali“ bošnjačku ideju nadredivši vjersko opredjeljenje nacionalnomu).

Tako se na službenim mrežnim stranicama Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba može pročitati tekst Tko su bosanski „Srbi“ i bosanski „Hrvati“?, u kojem se tvrdi kako u Bosni (Hercegovina se ne spominje) sve do 19. st. nije bilo ni Hrvata ni Srba – upitnost se ističe ne samo stavljanjem nacionalnih imena u navodne znakove nego i dodavanjem tzv. ispred njih – nego su bosanski katolici i pravoslavci Hrvatima i Srbima postali „preko noći“.^[3] Sadržajno se tekst, s obiljem jezičnih pogrešaka, svodi na ponavljanje tvrdnje da do kraja 19. st. u Bosni i Hercegovini ni Hrvati ni Srbi nisu postojali, nego da je bila riječ o jedinstvenu narodu različitih vjeroispovijesti koji se nazivao Bošnjacima:

„Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada počinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda, što se nikada prije u cijeloj historiji Bosne nije događalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu, a ne protiv nje.“

U nastavku slijedi više citata, između ostalih Ilije Garašanina i Ivana Franje Jukića kao svjedoka vremena navodne prekonoćne kroatizacije i srbizacije, koji sugeriraju da su bili svjesni toga da Bošnjaci nisu ni Srbi ni Hrvati. Tu su i citati iz djela hrvatskih povjesničara Tomislava Raukara (bez navođenja konkretnoga djela i mjesta koje se citira) i Nade Klaić u kojima diskutiraju o izostanku hrvatskog (i srpskog) imena u srednjovjekovnoj Bosni. Navodi se kako su u Bosni do potkraj 19. st. živjeli „jedino Bosnjaci, koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci“. Tekst završava citatom pjesme Safveta-bega Bašagića (Pjesma Bošnjaku) i poznatim stihovima: „Od Trebinja do Brodskijeh vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata“. I oprema mu je prilično sugestivna jer se ispod naslova nalazi karikatura trojanskoga konja.

Tekst je objavljen još 2008, njegov autor potpisan je samo kao „admin“, a uvidom u stranice nije moguće utvrditi tko je tada bio njihov administrator, odnosno tko je osoba odgovorna za postavljanje teksta. Na kraju objave nalaze se dvije mrežne poveznice s kojih je tekst mogao biti preuzet. Jedna od njih više nije aktivna, dok posjet drugoj sugerira da je tekst izvorno objavljen 2006. na mrežnoj stranici/blogu Republika Bosna.^[4] Uvidom pak u tu stranicu opaža se da je posvećena ne samo nijekanju hrvatstva ili srpstva, odnosno njihovoj prisutnosti u BiH, nego i pokušaju davanja drukčije slike hrvatske ili srpske povijesti općenito, osobito kroz prizmu etnogeneze. Tako se u tekstu Ko su tzv. „Srbi“ (sluge)? nastoji izjednačiti etimologija riječi Srbin s latinskim servus, u što se onda prilično nemušto uklapaju i priče o srpskom sudjelovanju u četničkom pokretu kao dokazu njihove servilnosti.^[5] Tekst Ko su zapravo tzv. „Hrvati“ (Kurbati)?, uz navođenje niza citata hrvatskih autora koji su iz različitih razloga i u različitim situacijama nijekali slavensko podrijetlo Hrvata, sugerira da je riječ o turskom plemenu, što ipak ne sprječava autora da tekst zaključi ponovnim stavljanjem Hrvata u navodnike uz predmetak tzv., na osnovi čega bi se moglo postaviti pitanje dovodi li autor u pitanje postojanje Hrvata uopće, a ne samo u BiH.^[6]

Element tobožnjega prekonoćnoga pohrvaćivanja katoličkih Bošnjaka lajtmotiv je i objave Kako su Bošnjaci katolici postali „preko noći“ Hrvati na portalu Lug-Prozor.Info,^[7] koja se sastoji od niza citata koji niječu hrvatstvo ne samo katolika u BiH nego i drugdje. Tako su primjerice citirani Antun Radić, koji u Domu 1904. opisuje kako u Vinkovcima 20 godina prije nije postojalo hrvatsko ime, te Matija Petar Katančić, točnije njegova tvrdnja da hrvatsko ime nije bilo prisutno u Dalmaciji, Bosni i Srbiji. Osim činjenice da se danas Katančića ne drži relevantnim izvorom za pitanje etnogeneze Hrvata, a kamoli procesa njihove nacionalne integracije, površnost takvih citiranja može se dokazati istim načinom. Naime, u djelu De Istro eiusque adcolis commentatio Katančić piše:

„Štogod je nekoć od obale Dunava pa do alpskih planina obuhvaćala Gornja Panonija, sada zauzimaju potomci Panonaca i sebe nazivaju Horvati, Hrvati, Harvati, a Nijemci ih, osobito one sa sjevera, danas također nazivaju Vodeni Hrvati. Reći ću i više. Na lijevoj obali Drave, sve od Mure do Dunava, ilirski se narod, osobito u gradovima, također naziva Horvatima premda se služi bosanskim dijalektom“ („Quidquid Pannonia olim superior inde a Danubii ripa ad montes usque Albios complectebatur, occupant posteri Pannoniuorum, se se Horvatos, Hrvatos, Harvatos compellantes, b) ab Germanis, borealia in primis tenentes, hodie quoque Wasser Krobaten vocati. Plus dicam. Laeuo Dravi latere, inde a Mura ad Istrum usque, gens Illyrica, in oppidis praesertim, quamquam Bosnensi utatur dialecto, se tamen Horvatos nuncupat“).^[8]

Opširno se citiraju i Antun Knežević, kao najdosljedniji pristaša bošnjaštva među franjevcima, te naravno Jukić. Zaključak je autora, potpisanoga kao Redakcija, da je hrvatsko ime u Bosni (Hercegovina se i ovdje izostavlja) posljedica organiziranih nastojanja za kroatizacijom:

„Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Sve do dolaska braće Radića u Bosni, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat.“

Vrijedi ovdje istaknuti i površno preuzimanje citata I. Lovrenovića:

„'Hrvatstvo' je za bosanske katolike etiketa relativno novijeg datuma, čija je pojava prekinula višestoljetno bošnjaštvo bosanskih katolika i ime Bošnjak, u novijim nacionalnim preplitanjima, time je predano narodu koji to ime zaslužuje manje ili jednako od bosansko-hercegovačkih katolika i čije je bošnjaštvo – u većini manifestacija – perverzija onoga koncepta bošnjaštva koji se njegovao stoljećima.“

Iz završnoga dijela rečenice vidljivo je da Lovrenović ne zastupa ideju tobožnjega povratka bosanskohercegovačkih Hrvata u okvire nekakva univerzalnoga multikonfesionalnog bošnjaštva, odnosno da je i sam skeptičan prema načinima kako tu ideju apostrofiraju suvremeni nositelji bošnjačkog imena.

Varijacija na temu objava je Bosanski franjevci – Sedam stotina godina s Bosnom i njenim narodom povjesničara Envera Imamovića na društvenoj mreži Facebook od 20. lipnja 2023.^[9] Riječ je o esejističkom tekstu u kojem se donose ustaljeni toposi o povezanosti franjevaca s Bosnom i malim čovjekom, a jedan dio nosi i naslov Franjevci brane bošnjaštvo. Posebno ističući A. Kneževića i Josipa Ljubića, a spominjući i Jukića i Grgu Martića, Imamović ponavlja neke citate kojima prva dvojica niječu hrvatstvo i srpstvo bosanskih katolika i pravoslavaca. Za razliku od prije spomenutih tekstova, Imamovićev nije nabijen dramatičnošću promjene identiteta, odnosno osuđivanjem činjenice da je do njega došlo. Na portalu Stav.ba autor A. Z. u rubrici Krajobrazi bošnjačkog identiteta donosi 19. srpnja 2023. tekst Franjevci, Hrvati, bosanski jezik i bošnjaštvo.^[10] I tu se nalaze stalni junaci bošnjačkoga narativa Knežević i Jukić, ali naglasak je na uporabi naziva bosanski za štokavski jezik kojim su tiskana neka djela. U tim dvama tekstovima nijekanje hrvatstva nije postavljeno kao primarna svrha pisanja, iako njihov ton i sadržaj mogu sugerirati i takav zaključak.

Zajedničko je svim dosad navedenim napisima da potječu iz suvremenoga bošnjačkog korpusa. O istoj temi ne nedostaje ni napisa autora hrvatskoga podrijetla. Najupečatljiviji takav primjer predavanje je Bosanskohecegovački Hrvati: zamišljena nacija u potrazi za zamišljenom državom povjesničara Dubravka Lovrenovića, koje je održao 23. travnja 2014. prilikom pristupanja Akademiji nauka i umjetnosti BiH .^[11] Nedugo zatim u razgovoru za jedan bosanski portal dotaknuo se toga predavanja te, premda prihvaćajući realizam opredjeljenja bosanskohercegovačkih Hrvata, izrekao:

„Bili smo Bosanci i Hercegovci, postali smo Hrvati, sada je ponovo red da postanemo ono što smo oduvijek i bili. (…) Ukratko 'hrvatstvo' u Bosni i Hercegovini je fikcija, fikcija se održava lažima koje proizvode tragedije.“ ^[12]

U kontekstu nastupa bosanskohercegovačkog akademika zanimljiv je i članak Ivana Urkova Mit o čuvarima hrvatskog identiteta: Prvi koji su prihvatili nacionalno ime Bošnjak bili su fratri na portalu Poskok.info.^[13] U njemu autor nastoji bosanskohercegovačkim muslimanima pobiti ekskluzivno prisvajanje bošnjačkog imena, skrećući pozornost na njegovu uporabu od onih koji će poslije u nacionalnom pogledu biti određeni kao Hrvati i Srbi, a još više na izostanak kontinuiteta u njegovoj uporabi upravo od bosanskohercegovačkih muslimana. Autor navodi da se 1991. na popisu stanovništva kao Bošnjak opredijelilo 890 osoba, pri čemu nagađa da nije bila riječ o osobama muslimanskoga podrijetla, dapače drži da su to bili „ljudi koji su preuzeli ime iz ideala ili nekog drugog razloga, a ne zbog religijskog identiteta“. Nemoguće je provjeriti odakle autoru podatci o 890 Bošnjaka na popisu 1991, kao ni postoji li mogućnost da se analizira njihovo izjašnjivanje po pitanju vjeroispovijesti. Naime, popis stanovništva iz 1991. ne sadržava odrednicu Bošnjak, ali je moguće da se kriju pod Ostali.^[14] U svakom slučaju s hrvatske strane nije nedostajalo pokušaja bosanskohercegovačkih katolika da obrane uporabu bošnjačkog imena i njegovo povezivanje s hrvatstvom. Tekst Bošnjak je bio tek naziv za katoličke Hrvate, koji je na Hercegovačkom portalu objavio Dragan Ilić 28. siječnja 2020, smjera na izjednačivanje povijesnoga bošnjaštva s hrvatstvom, a autor na više mjesta proglašava neopravdanim i neprimjerenim njegovo ekskluzivno prisvajanje od suvremenih Bošnjaka.^[15] Kao argumente navodi primjere iz djela nekoliko franjevaca djelatnih u 17. stoljeću. Reprezentativan je tekst Kako su Bošnjani postali Hrvati, a Turci Bošnjaci? povjesničara Ante Ivića objavljen 7. prosinca 2020. na portalu ARTinfo.ba.^[16] U njemu se ne niječe pravo suvremenih Bošnjaka da se nazivaju kako žele, ali se pobija njihovo ekskluzivno pravo na to ime. U pitanje se usto dovode neke tendencije u suvremenoj bošnjačkoj publicistici, ali i akademskoj zajednici, u kojima je BiH daleko starijega postanja, a k tomu joj se nastoji dati vid neprekinuta kontinuiteta.

Dakle, rasprave o značenju pojma Bošnjak i s njim povezanih pridjeva kroz povijest u većoj mjeri zauzimaju prostor medija i društvenih mreža, gdje se javljaju simplificirana tumačenja usmjerena na paušalno dokazivanje nečije (ne)pripadnosti, što je do neke mjere prodrlo i u akademsku zajednicu. Svrha i cilj ovise im o zaleđu autora koji za njima posežu. U slučaju bošnjačkih (u suvremenom smislu) stvar se račva u dvama pravcima: jednim se nastoji dokazati dugotrajan kontinuitet vlastite zajednice kao oduvijek jednako udaljene u odnosu na dvije susjedne, dok se drugim nastoji poreći nacionalnu pripadnost, osobito Hrvatima u BiH, ili ih se barem nastoji prikazati kao svojevrsne otpadnike. Poneki autori s hrvatske strane također nastoje prikazati ime Bošnjak kao ekskluzivno katoličko te time afirmirati dugotrajnu ukorijenjenost vlastite zajednice, pa možda i prisvojiti bosanskohercegovačku srednjovjekovnu povijest kao u suštini hrvatsku povijest, a katkad i izravno prikazati suvremene Bošnjake kao one koji su otpali od nekog identiteta. Nisu zanemarivi ni tekstovi osjetno manjega emotivnog naboja koji nastoje upozoriti na slojevitost uporabe bošnjačkog imena. U njima se bosanskohercegovačkim muslimanima ne niječe pravo na njegovu uporabu, ali se naglašuje da to što su se njime u povijesti koristili bosanskohercegovački katolici ne niječe njihov hrvatski identitet. S druge strane, prezimenjaci Ivan i Dubravko Lovrenović donose emotivno nabijene tekstove iščitavanjem kojih je moguće zaključiti da su današnji bosanskohercegovački Hrvati kroz povijest u odnosu na druge današnje Hrvate imali zaseban identitet te da procesi njihove nacionalizacije nisu nužno morali završiti u okvirima suvremenoga hrvatstva. No na toj se točki njihov narativ drastično udaljava. I. Lovrenović ne niječe gotovost spomenutih procesa te sebe i svoje zemljake jasno definira kao Hrvate, dok D. Lovrenović zastupa ideju povratka bošnjaštvu, čime na neki način sažima stajalište (barem dijela) suvremene bošnjačke sredine u kojoj se kretao: bosanskohercegovački su Hrvati nekad bili Bošnjaci, što se dokazuje uporabom tog imena od ponajprije franjevaca Bosne Srebrene.

Primjeri takve uporabe imena brojni su i lako dokazivi. O katolicima kao Bošnjacima govore Jakov Baltić i Marijan Šunjić. Baltić u Godišnjaku od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni primjerice navodi:

„Od nikoliko pako godina Mađari, duhom svoje narodnosti opijeni, počeše naš narod naglo mađariti. Ovde činjahu grdne zloće. (…) U ovom svom zanesenom i pritiranom duhu smatraju Rvate, Slavonce, Dalmatine, Srbe, iste nas Bošnjake, kano svoje zemlje.“^[17]

Šunjić pak u svojoj Rodoslovnoj slovjenkinji vili pjeva:

„Bošnjak Hrvat, a Dalmatin Kranjac / Srb Bulgar se nikad zvati neće. / Ilirim je uviek ime dika, / To spoj, uzo jest narodni stari!“^[18]

Za još bolju argumentaciju uputno je citirati Jukića i Kneževića. Prvi je više puta govorio o Bošnjacima, a reagirao je i na neke napise u onodobnom srpskom tisku u kojima se pisalo o srpstvu bosanskohercegovačkoga stanovništva. Riječ je o često citiranoj rečenici:

„Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski!“^[19]

Još su indikativniji tekstovi u kojima opisuje kako bosanski, tako i prostor Osmanskoga Carstva, upuštajući se i u pregled njegova stanovništva prema jeziku, vjeri i naciji, kao primjerice u djelu Zemljopis i poviestnica Bosne, što ga je pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak objavio 1851.^[20] U obama slučajevima Jukić nedvosmisleno rabi ime Bošnjak i za muslimane i za katolike i za pravoslavce. Već spominjani Knežević ne samo da bošnjačkim imenom određuje pripadnike svih triju konfesija nego ga jasno suprotstavlja Hrvatima i Srbima:

„Ja štujem Hrvate kao milu braću, kao veliki ogranak slavnoga stabla slavjanskoga, al mnogo više Bošnjake, koji kako veli Gradić, in vita Palmotić, kako uzoriti stasom, toliko slatkim govorom druge grane slavenstva nadmašuju… Svakom svoje, pa smo onda prava braća. Privariti brata i otimati mu najvažnije i najsvetije stvari ne znači bratstvo, nego krvno neprijateljstvo.“^[11]

Ako se te rečenice iznesu u određenom kontekstu, nesumnjivo mogu utjecati na zaključak kakav koji autor želi.

Da stvari s uporabom bošnjačkog imena nisu tako jednostavne ni jednostrane, pokazuje i objava jednog od bošnjačkih autora na portalu Stav.ba. Nedim Hasić ondje je 2. svibnja 2021. objavio tekst Fra Slavoljub Bošnjak opisivao je muslimane, pravoslavce i Jevreje uz najgoru vrstu uvreda i predrasuda.^[21] U tekstu je ukratko prikazan Jukićev život, a zatim Hasić čitateljstvu prezentira izvatke iz djela Zemljopis i poviestnica Bosne. Izabrani su izvadci u kojima se Jukić, kako je u naslovu navedeno, negativno izražavao o karakteristikama nekatoličkoga življa Bosne. Riječ je o uobičajenim negativnim stereotipima onoga doba, najčešće o neukosti ne samo muslimanskih i pravoslavnih vjernika nego i njihovih vjerskih službenika. Ipak, Hasić se ne libi izricanja oštrih sudova:

„Jukić nema lijepih riječi ni prema pravoslavcima i Jevrejima, koje opisuje kao neku vrstu niže ljudske vrste. Ovim se uveliko dovodi u pitanje teza o franjevcima kao 'čuvarima Bosne' i slični klišeji koji padaju na ispitu osnovnog poštovanja i komšijskih odnosa.“

Citati iz Jukićeva djela koje Hasić donosi ne sadržavaju elemente dehumaniziranja ni muslimana ni pravoslavaca ni Židova, ali im se ne može poreći ton i rječnik koji bi danas bio okarakteriziran politički nekorektnim. Problem Hasićeva teksta je što Jukićeve riječi uzima izvan konteksta, a nazive koje franjevački pisac rabi shvaća doslovno i s nepromijenjenim značenjem:

„Međutim, kao što ćemo vidjeti, pod narodnost Bošnjaci ne pripadaju 'Turci, poturice i muhamedanci', koje Jukić obasipa najgorim uvredama, a iz njegovog pisanja vidljiv je čitav niz predrasuda i nepoznavanja islama i šerijatskih zakona (...) Kada govori o stanovništvu on uopće ne spominje bosanske muslimane, njih stalno naziva Turcima.“

Možda je riječ o Hasićevoj nespretnoj formulaciji jer i sam navodi citate iz kojih je jasno da je Jukić pisao o bosanskohercegovačkim muslimanima, ali ih na tim mjestima nije nazivao ni muslimanima ni Bošnjacima, a čini se da Hasić nije najbolje kontekstualizirao ni uporabu pojmova Turci i turski koji su franjevci rabili u dvostrukom značenju: rjeđe kao etničku i lingvističku odrednicu, a češće kao sinonim za pripadnost muslimanskoj vjeroispovijesti. U djelima bosanskih franjevaca čak se i Muhameda naziva turskim svecem ili se i arapska osvajanja određuju istim imenom. Tako npr. Nikola Lašvanin u svojoj kronici bilježi: „631. Umri Muhamed, turski svetac“, a za arapsku opsadu Carigrada u 7. st.: „675. Turci podsidoše Carigrad i ne mogući mu ništa, vratiše se natrag; i potonu ih veći dio na moru“. Bitka kraj Poitiersa u Lašvanina ima sljedeće antagoniste: „730. Karlo Martel u Španji pobi Turaka trista i osamdeset hiljada a njegovih poginu hiljada i pet stotina“, a možda je najindikativniji zapis: „Jeruzolim i Svetu zemlju krstjani oslobodiše, koju su Turci držali četiri stotine i šeset godina“.^[22]

Da u Jukićevu slučaju treba biti oprezan svjedoče i citati koji se mogu naći u Hasićevu tekstu:

„Bosna je jedina turska država, koja je čista sasvim ostala od turskog jezika, kako po selima tako po varošima, drugi se jezik osim bosanskog i ne govori“.

Iz toga bi slijedilo da je Jukić bio svjestan lingvističke situacije, no s druge je strane napisao:

„Učenici, koji medreze pohađaju zovu se softe, ove softe (…) idju na sela i postaju hodze, t. j. učitelji i imami t. j. župnici, ovi uče prostake naizust imoliti se Bogu turskim jezikom, tako da nit razume učitelji ni učenici šta znače ona molenja“.

Imajući u vidu da se muslimani u BiH u svojim obredima služe arapskim jezikom, jasno je da je Jukić ovdje izmiješao ta dva jezika, odnosno da mu je sve povezano s islamom u velikoj mjeri bilo određeno turskim imenom.

Upravo Hasićev tekst, koliko god promašio poantu, svjedoči o glavnom problemu – izjednačivanju uporabe bošnjačkog imena iz 19. st. s današnjim. Ako je Jukić pouzdan autoritet kad govori o katolicima kao Bošnjacima, onda bi to trebao biti i kad govori o muslimanima kao Turcima. Hasić se o tom pitanju ne izjašnjava, ali usporedba s ostalim napisima upućuje na jednostranost i paušalnost takvih ocjena, kako onih da su Hrvati zapravo Bošnjaci, tako i uporabe imena Turci za suvremene Bošnjake u negativnom kontekstu.

Problem izvire iz primordijalnoga poimanja nacije koje predstavlja dominantnu paradigmu upravo u javnom poimanju povijesti. Naciju se u tom kontekstu promatra kao oduvijek postojeću, samosvjesnu te onu koja se odupire svim promjenama oko sebe. U tom se sklopu pojmovima kao što su Hrvat, Bošnjak, Srbin, kao i Vlah ili Turčin barata kao da uvijek i svugdje označuju jednu te istu stvar, odnosno kao da imaju neprekinutu nit uporabe. Na taj se način anakronizmom aktualna situacija želi prebaciti u prošlost i obrnuto, ovisno o željenom ishodu onoga tko takvim stvarima barata. Upravo u tom leži razlog zbog kojega činjenica da su neki bosanski franjevački pisci rabili pojam Bošnjak budi ideju da je to bilo ime koje su za sebe rabili i ostali bosanski katolici onoga doba te da ih to označuje kao skupinu kojoj je suvremeni identitet bilo nametnut bilo da su ga sami preuzeli iz slabosti, kao čin izdaje ili iz nekoga drugog emotivno nabijena razloga, ponovno ovisno o kontekstu u kojem se o toj temi govori.

Čak je i na analiziranom uzorku mrežnih napisa koji tematiziraju to pitanje vidljiva slojevitost uporabe identitetskih odrednica i njihova nemogućnost stavljanja u jednostavan i jedinstven kontekst. Nedvojbeno je da, barem prema sadašnjem stanju istraženosti njegova opusa, Jukić sebe nikad nije nazvao Hrvatom te da je, uz iznimku Roma i Židova, sve stanovnike Bosne svojega doba, dakle i katolike i muslimane i pravoslavce, nazivao istim imenom – najčešće bošnjačkim, a u jednoj prilici i ilirskim. To međutim ne znači da je govorio iz pozicije pripadnika izgrađene i samosvjesne nacije. Jukić svakako pripada naraštaju franjevaca koji su se nastojali odmaknuti od konfesionalizma kao osnovice identiteta. Njegov životopis i ostvareni kontakti upućuju na otvorenost utjecajima izvan sredine kojoj je kao franjevac pripadao. Još kao student u Zagrebu oduševio se idejama Ljudevita Gaja, a s još trojicom bosanskih franjevačkih studenata otputovao je u Bosnu te ondje pokušao podići protuosmanski ustanak. Bio je otvoren za suradnju sa srpskom vladom, ali na njegovu je sudbinu konačno utjecao susret s osmanskim muširom (maršalom) Omer-pašom Latasom u kojega je stavio sve svoje nade – koje su se kretale u smjeru postizanja ravnopravnosti triju zajednica u Bosni. Upravo je to kontekst u kojem valja čitati njegove negativnim tonom nabijene opaske osobito o bosanskohercegovačkim muslimanima o kojima je pisao:

„Dobro promotrivši, bosanski Turci nisu nikakvog zakona! oni bašaluk dèrže za zakon. Kakav je to zakon, koi psa više cieni, nego jednokèrvnog brata, svoga sugradjanina kèrstjanina!?“^[23]

I u toj je rečenici vidljivo kako je Jukić bosanske Turke priznavao kao jednokrvnu braću, ali im je zamjerao nebratsko ponašanje. Ovom prilikom nema potrebe ulaziti u to jesu li bosanski muslimani u 19. st. bili nepravedni prema katolicima (ili su katolici bili nepošteni i lagali o muslimanima). Poanta je samo ilustrirati kako je čak i u autora koji poput Jukića rabe bošnjačko ime riječ o slojevitoj uporabi toga pojma. Na osnovi se toga bosanskohercegovačkim Hrvatima danas ne može, niti bi trebalo poricati njihovo hrvatsko nacionalno opredjeljenje.

Na kraju se vrijedi osvrnuti i na teze da su se bosanskohercegovački katolici za hrvatstvo počeli opredjeljivati tek u doba Stjepana Radića. Hrvatom se izjašnjavao skupljač starih rukopisa i narodnih knjiga Stjepan Ilija Verković, koji je jedan primjerak svoje Vede Slavena poslao Anti Starčeviću potpisavši se kao „bosanski Hrvat“.^[24] Pritom vrijedi istaknuti da se Verković u različitim prilikama deklarirao ili je bio doživljavan i kao Bošnjak i kao Srbin i kao Bugar. Povjesničar Julijan Jelenić u drugom svesku svoje studije Kultura i bosanski franjevci 1915. govori o sukobu hrvatske i srpske misli oko Bosne, pri čemu nedvosmisleno stoji na strani prve, uopće ne uzimajući bošnjaštvo u obzir. Kad govori o Kneževiću i njegovu neuspjehu da nastavi izdavanje Bosanskoga prijatelja, Jelenić iznosi tvrdnju da je to bilo zbog „separatističnih nacijonalnih težnja – bosanstva“, zbog kojega Knežević „nije mogao kao Jukić računati na pomoć braće s onu stranu Save i Dinare“, pri čemu te geografske oznake dodatno potvrđuju Jelenićevu integriranost u hrvatsku nacionalnu ideju.^[25] Pokretač časopisa Novi bosanski prijatelj Josip Dobroslav Božić bio je nedvosmisleno hrvatski opredijeljen i upotrebljavao je to ime. Primjerice, u prilogu koji je poslao za jedan broj Sriemskoga Hrvata 1885. opisujući Derventu navodi:

„Danas pako, osobito kako je Austrija doniela sobom slobodu življenja Bošnjacima, Derventa se (…) znatno poboljšava (...) Derventa u mjestu broji što katolika, grčko-iztočnjaka, muhamedanaca i španjolskih židova do četiri tisuće stanovnika, (890 kuća), svega pako sa predgradjem i okolicom svojom broji ih preko 5773. Ti žitelji, osim židova, s malom iznimkom svi su porieklom, jezikom, narodnošću i ponosom Hrvati, a zanimanjem, izuzev njekoliko begova i trgovaca, poljodjelci.“

Kad je 1885. car Franjo Josip I. nakratko posjetio Bosanski Brod u spomen na taj događaj, kako piše Božić, „podigoše bosansko-hercegovački Hrvati (…) krasan obelisk na onom mjestu gdje je Njeg. Veličanstvo prvi put na bosansko tlo stupio“.^[26]

Simbolično gledano, možda je najbolje završiti primjerom iz djela J. Baltića, uz Jukića jednog od sudionika ustaničkih planova. Baltić je danas najpoznatiji po svojem Godišnjaku, u kojem se dotaknuo brojnih tema, pa tako i identiteta. U rukopisu je ostao njegov spis Čestite osobe, s kratkim biografijama odabranih franjevaca, seljaka iz travničkoga kraja iz kojega je potjecao i u kojem je službovao te muslimana. O svojem prijatelju Jukiću napisao je i da je bio „velik narodnjak, naš Narod Hrvatski ljubio je srcem i dušom“.^[27]

Zaključno se može reći da se pojmom Bošnjak u suvremenom javnom prostoru često negira nacionalni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata, a i Srba. Temelji se to na anakronoj interpretaciji povijesnih izvora, osobito zapisa bosanskih franjevaca iz 19. st., pri čemu samovoljno shvaćanje nacije i izjednačivanje povijesnih pojmova s današnjim identitetima dovodi do pogrešnih zaključaka. Povijesna uporaba bošnjačkog imena ne negira hrvatsko nacionalno opredjeljenje bosanskohercegovačkih Hrvata, nego svjedoči o slojevitosti i promjenjivosti identiteta kroz vrijeme. Procesi nacionalne identifikacije bosanskohercegovačkoga stanovništva, izvađeni iz okvira primordijalne paradigme, tek trebaju biti historiografski evaluirani. U njima će bošnjaštvo bosanskih franjevaca predstavljati nezanemarivo poglavlje – ali u pravim okvirima i izvan dnevnopolitičkih prepucavanja.

Rudolf Barišić