Događaji iz svibnja 1945, u javnosti poznati pod nazivom Bleiburg i Križni put, i danas su kontroverzni i u medijima se prikazuju i tumače na različite načine.

Glavni se prijepori, najčešće ideološki i svjetonazorski obilježeni, povezuju s nacionalnošću i brojem žrtava te načinom njihova stradavanja. Pritom se u javnosti, osobito o obljetnici tih događaja, najviše može s jedne strane čuti kako su na Bleiburgu i Križnom putu stradali samo Hrvati, i do pola milijuna njih, na prevaru izručenih partizanskim postrojbama, točnije Jugoslavenskoj armiji (JA), dok se s druge strane ta stradanja umanjuju i relativiziraju, a stradalnici nazivaju zločincima.

U sklopu CroFacte u dvama će se člancima analizirati dominantni stereotipi te na osnovi relevantnih znanstvenih spoznaja i primarnih izvora donijeti zaključci o njihovoj utemeljenosti.

Ovaj tekst osvrt je na medijske napise u kojima se govori kako je na Bleiburgu i Križnom putu stradalo i do 500 000 Hrvata, koje su saveznici izručili partizanima.^[1] U jednom od njih, koji je objavila Hrvatska izvještajna novinska agencija, a prenijeli neki mrežni portali,^[2] u mnogočemu su sumirani ti stereotipi. Na samom početku članka, u kojem se prenose riječi biskupa Vlade Košića iz homilije u povodu 75. obljetnice stradanja na Bleiburgu – koja se u cijelosti može pročitati na portalu Kamenjar^[3] – istaknuto je „da se 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju saveznicima predala hrvatska vojska, koju su slijedili brojni civili, žene i djeca u strahu pred partizanima“.

Čin predaje, međutim, nije bio tako jednostavan. U dvorcu Thurn–Valsassina iznad Bleiburškoga polja sastali su se predstavnici Britanske armije (dalje: Britanci), Jugoslavenske armije i Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Za pretpostaviti je kako se u citiranom tekstu pod hrvatskom vojskom misli na Oružane snage NDH, kako glasi točan naziv vojnih postrojba NDH. Neprecizna terminologija često dovodi do krivih zaključaka, a među snagama JA, pa i u bleiburškim događanjima, bio je znatan udio hrvatskih postrojba i velik broj vojnika Hrvata.

Pregovori su se održali u trima etapama: prvo Britanci i predstavnici JA, zatim Britanci i pregovarači iz redova NDH, a onda sve tri strane zajedno. Predstavnici NDH ponudili su da se njihova vojska preda Britancima, no oni su tu mogućnost odmah otklonili i prebacili je na postrojbe JA.^{[4] [5]} Pritom su Britanci svoju ulogu tumačili posrednički, jer su oni samo „pomogli u pregovorima oko predaje Hrvata Jugoslavenima, tako da za ove Hrvate Britanci nikada nisu bili izravno odgovorni“.^[6] Nikakva druga mogućnost niti jednoga trenutka nije bila izgledna. Štoviše, pregovarači NDH bili su neugodno iznenađeni držanjem i odlučnošću britanskoga brigadira Patricka Scotta dok je iznosio svoje stajalište.

Stvari se nisu promijenile ni kad su se sve tri strane našle za pregovaračkim stolom. Britanac je iznio tri mogućnosti za izbjegličku kolonu. „Prvo, da se imaju predati Jugoslavenima“, a da će on upotrijebiti svoj utjecaj – premda neslužbeno – kako bi osigurao da se s njima ispravno postupa. „Drugo, da ostanu gdje jesu i da ih Jugoslaveni napadnu. Treće: da pokušaju napredovati u britansku zonu.“ Posljednju mogućnost Scott je svakako htio izbjeći „jer je ona njega i njegove ljude suočavala s najstrašnijim problemima, kako političkim, tako i administrativnim“. Naglasio je da će Hrvati, ako krenu prema britanskim crtama, „biti napadnuti ne samo od Jugoslavena, nego i sa svom težinom britanskih i američkih zračnih i kopnenih snaga i sa svačim za čim bi mogao posegnuti“. U tom slučaju „bit će bez sumnje uništeni“. Držao je „da će biti teško za jugoslavenske partizane, da pobiju tako veliki broj ljudi, i sumnjao je, da bi to oni i htjeli“ te „da bi veliki broj ljudi preživio, ako bi slijedio očevidno razumnu prvu alternativu“.^[7] Iz navedenoga je jasno kako nije bilo nikakve mogućnosti za predaju saveznicima.

Predstavnici JA bili su zadovoljni takvim raspletom događaja, pri čemu su, pokazalo se, sasvim neutemeljeno tvrdili kako će se prema zarobljenicima odnositi prema obvezujućem i tada vrijedećem međunarodnom pravu.^[8] Stoga je biskup Košić imao pravo kad je ustvrdio: „No, kada su se vojnici predali, oni su bili razoružani i trebali su uživati zaštitu po Ženevskim konvencijama koje su zabranjivale ubijanje bez suda, te predaju onoj vojsci koja ih je progonila“, iako se na to nadovezao spornom izjavom: „To Englezi nisu poštovali, nego su na prijevaru Hrvate predali u ruke partizana koji su ih nemilice ubijali goneći ih od Austrije preko Slovenije ne samo do Hrvatske, nego i dalje sve do Makedonije.“

Iz prijašnjih redaka sasvim je razvidno da Britanci nisu na prijevaru Hrvate predali JA. Odlazeći iz dvorca Thurn–Valsassina, pregovarač NDH Danijel Crljen naveo je: „Imamo rok od jednog sata za predaju partizanima. Englezi peru ruke od svega i podpuno nas prepuštaju njima.“^[9] Bilo je dakle jasno komu se izbjeglička kolona uistinu predaje. U prilično kaotičnom stanju s rezultatima pregovora većinom su bili upoznati samo generali i časnici, vojničke prisege bile su razvrgnute i svatko je djelovao po vlastitom nahođenju.^[10]

Iz prenijete homilije proizlazi kako su takav tretman imali samo Hrvati, što je netočno. Ako se krene kronološki, već početkom svibnja Britanci su bili upoznati kako se njihovim linijama približava veliki broj protutitovskih snaga. Prema odluci savezničke Vrhovne komande u Italiji, Britanske vlade i američkoga State Departmenta, 8. britanska armija izdala je 3. svibnja 1945. naredbu u svezi s tim snagama u Sloveniji i Julijskoj krajini. Sukladno njoj: „Četnici, Mihailovićeve trupe i drugi jugoslavenski disidenti te bilo koje talijanske pristaše držat će se predanim ljudstvom i s njima će se postupati shodno tomu. O krajnjem raspolaganju s tim ljudstvom odlučit će se na razini vlada“^[11] (pohranjeno ovdje). No stanje u Koruškoj bilo je sve izazovnije, a sukob između savezničkih postrojba i JA sve izgledniji.^[12] U savezničkim logorima (npr. Viktring) već se nalazio veliki broj jugoslavenskih protukomunista. „Da zbrka bude još veća, na tisuće takozvanih ustaša i četnika, većinom sa ženama i djecom, panično bježe u ovo područje pred napredovanjem Jugoslavena. Ti izrazi, ustaše i četnici, označavaju sve, od gerilskih snaga Slovenaca, Hrvata i Srba koje su se borile protiv Tita, a koje su stvorili, naoružali i opskrbili Nijemci, pa do ljudi koji – bilo zato što su rimokatolici ili pristalice konzervativne politike ili iz bilo kojega drugog razloga – nisu gajili nikakve simpatije prema revolucionarnom komunizmu“^[13] (pohranjeno ovdje).

Stanje u Koruškoj, velik broj izbjeglica u savezničkim logorima i nadolazeće mnoštvo kraj Bleiburga pridonijeli su promjeni savezničke politike. Tako je 14. svibnja upućena naredba u kojoj stoji da „sve Ruse treba izručiti sovjetskim snagama na dogovorenom mjestu“ te u konačnici da „svo ljudstvo utvrđena jugoslavenskoga državljanstva koje se predalo a služilo je u njemačkim snagama treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama“^[14] (pohranjeno ovdje). Načelno, kroz linije zapovijedanja očituje se britanska namjera pošteđivanja četnika,^[15] no u konačnici izjava generala Briana Huberta Robertsona: „imao sam na brizi stotine tisuća njemačkih ratnih zarobljenika, i u to se vrijeme nisam mogao baviti time tko hoće, a tko neće biti izručen Rusima i partizanima i strijeljan“ ocrtava administrativnu neodrživost stanja na terenu i želju da se ukupno stanje što prije raščisti.^[16] Osim toga, na pregovorima koji su prije spomenuti nije učinjena nikakva distinkcija između pripadnika različitih vojski. Predaja se odnosila na sve. U prilog tome ide i crtica Milana Baste, pregovarača iz redova JA, prema kojoj je 15. svibnja u Štab JA stigla žena i donijela pismo kojim se „Jugoslavenska vojska u Otadžbini iz Crne Gore, Boke i Starog Rasa“ obraća savezničkomu komandantu s molbom da ih prihvati i pruži politički azil do ponovnoga povratka u domovinu. Basta je kratko odgovorio: „Došli ste baš kamo treba.“ U razgovoru o predaji dvojica su pregovarača, koje su odredili crnogorski četnici, izjavili da je nazočno 7000–8000 osoba, kojima je zapovjednik bio Pavle Đurišić. Nakon pregovora, obojica su s Bastom obišla zarobljenike te priopćila: „Mi smo konačno izgubili rat. Rat su dobili naši protivnici i nama ne preostaje ništa drugo nego da se predamo novoj jugoslavenskoj armiji.“^[17] „'Marš smrti' crnogorskih četnika i članova njihovih obitelji započeo je 16. svibnja, lijevom obalom Drave prema Mariboru. Kolona je bila postrojena po pripadnosti određenom kotaru (srezu). Najprije je prošla kroz Dravograd, kroz špalir vojnika JA koji su pjevali pjesme o Titu, a zarobljenike nazivali 'izdajnicima' i 'fašistima'. Pojedinci iz kolone su, nakon prepoznavanja, odmah izvođeni i likvidirani na licu mjesta.“^[18]

Valja se vratiti i na velik broj izbjeglica koji su se nalazili u savezničkim logorima u Austriji i kojima su se Britanci počeli baviti nakon što su riješili problem na Bleiburgu. Naredba koja se odnosila na njih izdana je 17. svibnja, a glasila je:

„svi Jugoslaveni u području korpusa bit će izručeni Titovim snagama što je prije moguće (.) te će snage biti odmah razoružane, ali im se ne smije reći odredište (.) organizaciju izručenja koordinirat će ovo zapovjedništvo zajedno s jugoslavenskim snagama (.) trajanje izručenja ovisit će o poteškoćama jugoslavenskoga prihvaćanja (.) postrojbe će biti odgovorne za pratnju osoblja do točke određene našom naredbom na kojoj će biti predano Titovim snagama“^[19] (pohranjeno ovdje).

Instrukcija koja je slijedila idućega dana dodatno je objašnjavala odredbu „svi Jugoslaveni“, navodeći da se tu konkretno misli na „sve protutitovske vojnike jugoslavenske nacionalnosti, kao i sve civile, koji se mogu klasificirati kao njihovi pratitelji (engl. camp followers)“^[20] (pohranjeno ovdje). U istom smislu, 19. svibnja postignut je sporazum između Britanaca i JA, a njegove se prve odredbe odnose na evakuaciju jugoslavenskih trupa iz austrijskoga područja najkasnije do 21. svibnja u 19 sati.^[21] Drugi dio sporazuma odnosio se na „povratak jugoslavenskih državljana“. Prema njemu, britanski 5. korpus vratit će „sve jugoslavenske državljane s područja korpusa koji su se u vojnoj opremi borili s Nijemcima te njihove sljedbenike. To uključuje: ustaše, domobrane, četnike, nedićevce, bjelogardijce“^[22] (pohranjeno ovdje).

Prva faza repatrijacije trajala je od 19. do 24. svibnja i uključivala je repatrijaciju Hrvata.^[23] Nakon što je taj zadatak obavljen, otvorio se prostor za transport Srba i Slovenaca, koji je trajao do 3. lipnja 1945.^[24] Sveukupno s područja britanskoga 5. korpusa bilo je izručeno 12 196 Hrvata, 8 263 Slovenaca, 5 480 Srba i 400 Crnogoraca^[25] (pohranjeno ovdje).

Svi su oni, zajedno s osobama koje su se našle na Bleiburškom polju ili bile zarobljene na širem području Dravograda, krenuli na Križni put, gdje su bili jednako tretirani i svi su dijelili istu sudbinu. Za ilustraciju se navodi svjedočanstvo Zdenka Zavadlava, tada referenta, a poslije i zamjenika načelnika jugoslavenske sigurnosno-obavještajne službe OZNA-e (Odjeljenje zaštite naroda) za područje Maribora: „Vagoni su bili zaključani i vezani žicom. Zaudarali su kao da prevoze stoku. (…) U svakom vagonu bilo je oko pedeset domobrana u uniformama, tu i tamo koji oficir, civil, žena, pa i dijete. (…) Vagoni su puni izmeta“.^[26] Nakon izlaska iz vagona kolonu su preuzele slovenske postrojbe JA, čiji su pripadnici zarobljenike udarali puškama. „Mnogi su padali od tih udaraca, s krvavim i razbijenim lubanjama.“^[27] Najveći dio tih zarobljenika transportiran je u logor u Kranju, a zatim u logor Št. Vid kraj Ljubljane, koji je bio posljednja stanica pred Kočevskim Rogom.^[28] Stoga se iz svega dosad navedenoga ne može reći da su ta događanja bila usmjerena isključivo protiv Hrvata.

Isticanje stradanja „samo Hrvata“ najčešće iz vida ispušta da je NDH dočekala kraj rata kao saveznica Trećega Reicha. Čak je i put povlačenja prema Zapadu birala uza svoga saveznika – Njemačku.^[29] Svi pokušaji prebacivanja u savezničko okrilje pred kraj rata nisu bili ni od kakve koristi.^[30] Time je vodstvo NDH pokazalo političku nezrelost, a uz to je bez valjanih vojnih priprema povelo mnoštvo na povlačenje. Jedno je sigurno, Ante Pavelić nije krenuo s izbjegličkom kolonom i podijelio sudbinu naroda.^[31]

Iz citirane homilije potrebno je izdvojiti i navod kako su Britanci „zapisali da je na tom polju bilo pola milijuna ljudi, dok stručne analize govore da je vojnika bilo oko 200 tisuća, dakle većina su bila civili“. Britanci u svojim dokumentima isprva ne spominju broj izbjeglica. Da je riječ o većem broju ljudi, postali su svjesni kad se ukupno stanje u Koruškoj počelo komplicirati, zbog čega je i došlo, kako je prije navedeno, do promjene njihove politike prema zarobljenom mnoštvu. Konkretnije brojeve o dvjema skupinama vojske, svaka od oko 100 000 ljudi te oko 500 000 civila, spominju pregovarači NDH nakon što su uspostavili prve kontakte s Britancima. Time su željeli naglasiti bezizlaznost situacije i ostaviti dojam o velikom broju ljudi koji se ne slažu s komunizmom. Taj broj osim što nije pouzdan, nije ni pomogao, dapače britanski časnik držao je kako se nigdje u ratom uništenoj Europi tolika množina ne bi mogla smjestiti i hraniti te da bi se tako što „moglo provesti samo nakon pomne pripreme“.^[32] Još je manje moguće da je „na tom polju bilo pola milijuna ljudi“, jer toliki broj ljudi fizički ne može stati na Bleiburško polje. Osim toga, valja napomenuti kako je samo manji dio izbjeglica uspio pristići do Bleiburškoga polja, zaobišavši na širem području Dravograda okruženje JA.^[33]

U drugom se dijelu toga navoda kaže kako „stručne analize govore da je vojnika bilo oko 200 tisuća, dakle većina su bila civili“. Ne može se sa sigurnošću znati na koje se vojnike odnosi navedeni broj, ali je za pretpostaviti kako se misli na vojsku NDH. Dakako da se o brojnosti vojnika vode rasprave, no utemeljena istraživanja potvrđuju kako Oružane snage NDH na kraju rata nisu mogle imati više od 100 000 ljudi.^[34] Ne stoji ni zaključak da su većinu u okupljenom mnoštvu činili civili. Za tu izjavu ne postoji nijedan relevantan izvor, a s druge strane iz brojnih memoara jasno proizlazi kako je u koloni bio stanovit broj civila koji su se zbog neslaganja s komunističkom ideologijom povlačili prema Zapadu. Za ilustraciju mogu poslužiti riječi M. Baste, po kojima je pregovarače JA mučilo „kako ovu ogromnu masu svrstati u zarobljeničku kolonu i uputiti natrag u zemlju, u Dravograd. Velik broj civila, seljačka kola, ratna tehnika i ostali krš na putu to znatno otežavaju.“^[35]

Nisu to jedini brojčani navodi u tekstu koji su diskutabilni. Na samom se početku navodi da je Bleiburg „simbol najvećeg stradanja Hrvata u povijesti jer je bio početak egzekucija i smaknuća ne tisuća, niti desetke tisuća, nego stotine tisuća Hrvata“, a poslije i da je „Križni put hrvatskog naroda, koji je započeo na Bleiburgu, odnio stotine tisuća života i to na najbrutalniji i najbestijalniji način“. Točno je da je na Bleiburgu i Križnom putu, u brojnim pojedinačnim i masovnim grobištima diljem Slovenije i Hrvatske (u tekstu se navode npr. Huda jama, Tezno kraj Maribora, Maceljska šuma, Jazovka na Žumberku), stradao velik broj Hrvata, no ne postoji niti jedno utemeljeno istraživanje koje će potvrditi da je ih tada stradalo više stotina tisuća.

Slični preuveličani brojevi spominju se i u emigrantskoj literaturi, u kojoj se najprije pisalo o događajima iz svibnja 1945. Iako su u njoj doneseni mnogi korisni podatci o tim događanjima, posebice u doba kad su u jugoslavenskoj historiografiji osvrti na svibanj 1945. uglavnom sadržavali krilaticu o konačnom obračunu s neprijateljem, to se sigurno ne može reći i za procjene o broju stradalih na Bleiburgu i Križnom putu.^[36]

Nesporna je i tvrdnja da se o stradanjima na Bleiburgu i Križnom putu u doba komunističkoga sustava u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji nije govorilo otvoreno i istinito. No od otvaranja teme Bleiburga i Križnoga puta u hrvatskoj historiografiji 1990-ih do danas nisu učinjeni znatniji koraci oko utvrđivanja broja stradalih. Svakako valja spomenuti demografske procjene koje je svojedobno iznio Vladimir Žerjavić, a koje govore o oko 57 000 Hrvata, 8000–10 000 Slovenaca i oko 2000 srpskih i crnogorskih četnika.^[37] Prema novijim istraživanjima (ponajviše rezultati iskapanja pojedinačnih i masovnih grobišta u Sloveniji)^[38] Žerjavićevi bi brojevi ipak bila donja granica, a realnije bi procjene stradalih Hrvata bile 80 000–90 000.^[39] Tim se podatcima može pridodati 13 000–14 000 dosad utvrđenih Slovenaca.^[40]

Kako vrijeme prolazi, sve je manje izgledno da će se doći do preciznijih podataka jer je sve manje živućih svjedoka i usporednoga materijala za istraživanja na temelju iskopanih ostataka. U historiografiji su dosad o Bleiburgu i Križnom putu dana mnoga pojašnjenja, no brojna su pitanja još uvijek otvorena.

Martina Grahek Ravančić