Dubrovnik, grad koji se razvijao kao samostalna republika, imao je bitno mjesto u hrvatskoj prošlosti, pa se kao oaza slobode, bogatstva, kulture i svekolikoga napretka i do danas naziva hrvatskom Atenom.^[1] Iako je nesumnjivo prednjačio u mnogim aspektima političke kulture, diplomacije, zdravstva i književnosti, u hrvatskom medijskom prostoru ponekad se pojave informacije koje nemaju potporu u povijesnim izvorima i spoznajama suvremene historiografije. CroFacta obradit će nekoliko takvih uvriježenih netočnosti.

Srednjovjekovna aristokratska država Dubrovačka Republika razvila se iz srednjovjekovne Dubrovačke općine (komune), a obuhvaćala je područje današnjega grada Dubrovnika te njegove neposredne kopnene i otočne okolice. Uspjelo se gospodarski i politički razvijala sve do razornoga potresa 1667. Tijekom 18. st. nastojalo se jačanjem brodarstva Republiku vratiti na prijašnje stanje, no nemogućnost vlasteoske uprave da je snažnije ustrojbeno reformira dovela je do daljnje stagnacije. Usto je Dubrovačka Republika postala poprištem diplomatskih i vojnih sukoba, što je ulaskom Napoleonove vojske u Dubrovnik 1806. rezultiralo i njezinim padom. Formalno su je ukinuli francuski upravitelji 31. siječnja 1808.^[2]

Za razliku od nadnevka ukinuća, službeni nadnevak uspostave Dubrovačke Republike u historiografiji nije poznat. Unatoč tomu, na nekim se mrežnim portalima te društvenim mrežama može pročitati, uglavnom povodom navodnih obljetnica osnutka, kako se to dogodilo 27. lipnja 1358.^[3]

Većina autora u tekstovima se pritom poziva na Višegradski ugovor, kojim je Dubrovnik, odnosno Dubrovačka općina 1358. priznala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Međutim, taj je ugovor između ugarsko-hrvatskoga kralja i Dubrovačke općine sklopljen mjesec dana prije, 27. svibnja 1358. Povjesničarka Zdenka Janeković Römer donijela je u knjizi Višegradski ugovor: temelj Dubrovačke Republike prijepis izvornika toga ugovora i njegov prijevod na hrvatski jezik.^[4] Točan nadnevak Višegradskog ugovora navode i izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, poput Hrvatske enciklopedije i Leksikona Marina Držića.^[5]

Višegradski ugovor potpisan je, kako mu ime govori, u Višegradu, sjedištu ugarskih kraljeva nedaleko od današnje Budimpešte, a dubrovačka ga je vlast, tj. Veliko vijeće potvrdilo 18. srpnja 1358. u Dubrovniku. Stoga je netočan naslov članka Na današnji dan u Dubrovniku potpisan Višegradski ugovor, kojim se na jednom portalu htjelo obilježiti taj dan, iako se u samom tekstu iznose točni podatci o mjestima i nadnevcima potpisivanja i prihvaćanja Ugovora.^[6]

Višegradskim ugovorom Dubrovačka je općina prešla pod pokroviteljstvo ugarske krune, time i u kontinuitet hrvatsko-ugarskoga vodstva, a zauzvrat joj je zagarantirana neovisnost, nepovredivost granica, slobodna trgovina i neutralnost u slučaju rata, što je, uza stjecanje svih atributa državnosti (teritorij, grb, zastava, vlastiti monetarni sustav), bio velik korak prema potpunoj samostalnosti. Ipak, o Višegradskom se ugovoru ne može govoriti kao o temeljnom dokumentu kojim je uspostavljena Dubrovačka Republika. U sačuvanim se dokumentima naziv Respublica Ragusina (Dubrovačka Republika) umjesto dotadašnjega Communitas Ragusina (Dubrovačka općina) sporadično počeo javljati potkraj 1380-ih, od 1430-ih povremeno i u diplomatskoj korespondenciji, a tek se od 1441. redovito koristio u cjelokupnoj službenoj komunikaciji.^[7] O prijelazu Dubrovnika iz statusa općine u status republike u opsežnoj je znanstvenoj studiji Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma Janeković Römer napisala:

„Novo nazivlje iskazalo je stvarnu promjenu političkog položaja, unatoč formalnoj pripadnosti ugarskom kraljevstvu. Naziv res publica pri put se spominje u odredbi o načinu glasanja u vijeću iz 1388. godine, kada se pod tim podrazumijeva način vladanja, republikanizam. Dvadesetih godina 15. stoljeća javlja se naziv republika, Respublica et civitas Ragusii kao jasna odrednica državnosti. Tridesetih godina taj naziv postaje sve češći i u korespondenciji sa stranim gradovima, državama i vladarima. Od sredine stoljeća strani su vladari i sami počeli naslovljavati Dubrovnik republikom, daleko prije nego se taj naslov pojavio na službenom pečatu. Jedino je Venecija dosljedno ignorirala promjenu, smatrajući sebe jedinom Republikom, pa je u mletačkim spisima Dubrovnik uvijek ostao općina. Novi naziv znak je nove samosvijesti i političkih okolnosti koje su omogućile već i prije samostalnoj državici da se takvom i deklarira. Sve do 1526. godine pečati i grbovi nosili su natpis dubrovačke općine, što je bio iskaz podaništva prema ugarskoj kruni.“

Zaključno se može reći kako točan nadnevak uspostave, svojevrsni „rođendan”, Dubrovačke Republike koji se navodi u medijima nema znanstvenu podlogu u sačuvanim arhivskim dokumentima, niti u prihvaćenoj historiografskoj interpretaciji dubrovačke prošlosti. Takvim dokumentom ne može se držati ni Višegradski ugovor, sklopljen 27. svibnja 1358, kojim je samo otvoren put prema ostvarivanju potpune dubrovačke državnosti. Nikakav osnivački dokument Dubrovačke Republike do danas nije poznat, niti ima znanstvenih potvrda da je ikad postojao.

Gordan Ravančić